Dida joso je bio lučki radnik, polupismen,sa sela, zadrt i grub prema svojoj ženi od koje se davno razveo i sa kojom ima sina, odraslog "hrvatinu" koji ga cijeni isključivo zbog stana koji mu je joso prepisa još dok je bio živ. Ja i ona smo živili sa didom josom 7 godina. Zadnje 2 godine života dida je bio naporan i umišlja je sebi da će umrit i jadikova svaki dan. Muka ga je bilo slušat: ivane, ivane moj gotov sam još malo ću i ja poljubit ovi pod ode. Govorio je dok bi podiga glavu visoko,zabacio čelo, širom otvorio oči i pogledom klizio po crvenim pločicama u kuhinji u stanu koji je bio krvavi plod njegovog tridesetogodišnjeg stvaralaštva dok je radio sa vrećama kao transportni lučki radnik broj 845. Naravno, ja ,ona a i ostla banda koja se skupljala u stanu smo radili zajebanciju sa josom jer smo smatrali da tog starog žilavog lučkog radnika nemože pokosit ni atomska bomba. Da kojim slučajem padne na grad sravnila bi sve osim njega i njegovog spomenika-stana. Grad bi bio spaljen ,a na vrhu na 16om katu bi bio čitav stan i u njemu dida joso sa pivom i cigaretom :-)
Bilo je doba pred novu godinu 12 mjesec i oko 2 ujutro kada me ona probudila da josi nije dobro. Ustao sam i ..kad iman šta vidit dida je staja u hodniku sa poluspuštenim hlačama i drža se za zidove dugačkog hodnika. Glava mu je bila spuštena toliko da je izgledalo kao da mu je vrat slomljen, spuštena kao stara siva krpa na tom staračkom tijelu, izborane obješene kože i crvenih mrlja preko kojeg je bila ljeno zabačena plava pidžama, a iz džepa na njoj je virila žućkasto-bijela krpa u koju je mjesecima pljuvao i hračkao što krv što slinu i nikotin i alkohol... Ovaj put dida nija jadikova. Bio je tih i nije ispustio ni glasa nego je polako podizao glavu i njihao je lijevo desno, više zbog toga što je očajnički želio reći "ne!", nego zbog toga što nije imao snage jer u zadnjih mjesec dana bi pojeo jedva 2 komadića kruha dnevno, pored piva i rakije. Krenuo sam prema njemu baš je u taj tren popustio rukama i spustio se a ja sam ga uhvatio i sjeo sam na pod i drža ga u krilu, a njoj reka da ode i da zovne hitnu, zapravo ... nema šta zvat hitnu jer to je to. Prošlo je par minuta, dida je sve sporije disao i nakon zadnjeg izdaha, na mojim rukama, sjaj u njegovim očima se izgasio i zjenice su se suzile. Odnio sam ga na krevet, pokrio i zaklopio oči dok se još nije ukočio.
Smrt nije završetak priče koja je počela još davno prije našeg rođenja. Počela je još onda kada vrijeme nije imalo ovakav koncept kakav ga doživljavamo mi budale koji se ne bojimo toliko smrti, koliko pomisli da će nadvladat bar malo tuge u našim srcima u onom trenu kada se budu umorna gasila...
Didov krevet je bio bračni. Stavio sam ga na njegovu stranu di je uvik leža. Došla je hitna ,ustanovili su smrt i rekla mi doktorica da mu upalin svijeću i da ga obrijem presvučem i uredim koliko god se može. To sam napravio i ... svanulo je. Pogleda san didu. Ruka mu je bila spala sa kreveta pa san je krenia podignit gore ali več se ukočio i bio je hladan. Kroz glavu mi je prošla ona piletina šta san je reza par dana prije kad san kuva večeru i skuži san da je sve to isto i meni je tada postalo sve jasno. Palo mi na pamet a neznan od kud - "i crvi će u meni zaživjeti !". Pa san se počeo smijat do grčeva i suza što od muke što od spoznaje. Sunce je već ušlo u sobu i ja sam sjeo na drugu stranu kreveta,visoko gore i diga jednu nogu na krevet, a drugu stavio na ormarić sa ogledalom i gledao u blago žuto svijetlo što se dizalo sa istoka i neznam ni sam koliko je prošlo vremena jer sam bio zaspao...
Popodne je došla ekipa i stavili su didu u metalni kovčeg i odnjeli. Tek poslije par dana javio se njegov sin. Ali to je sad več druga priča...
Post je objavljen 03.10.2013. u 21:04 sati.