Pregled posta

Od početka

Malo zbog dogga, a malo zbog čuvarice pokušat ću se vratiti na moje početke u Bureu i nadam se da neću biti previše dosadan onima koji su me pratili nekih davnih godina.
Kada sam dobio raspored u Bure, svi koji su poznavali situaciju u misiji izjavili su mi sućut. Nekoliko timova u misji, gdje su uvjeti života na granici podnošljivosti označeni su zvjezdicom, a za Bure se govorilo da zaslužuje i dvije. Vidjevši geografsku poziciju, ja sam bi zadovoljan, zvjezdice me nisu zabrinjavale. Stotinjak kilometara od mora, destinacija je koja mi odgovara. „Što sam bliže moru život je ljepši“,- pravilo koje je za mene vrijedilo do tada, sačuvalo je i dalje osmijeh na mom licu svejedno što su drugi pričali o odredištu gdje sam trebao provesti sljedeća tri mjeseca. Nakon tri mjeseca svi promatrači bivali bi premješteni u drugi tim u istom sektoru, a to je u ovom Istočnom značilo biti u Asabu, lučkom gradu na Crvenom moru. Nakon šest mjeseci premještaj je u drugi sektor,- novi tim, nova okruženja.
Iskreno, jedva sam čekao vidjeti taj „pakao na zemlji“, kako ga je opisala većina mojih prijatelja koji mi na rastanku poželješe sreću. Kada sam pitao sve te ljude, koji su se hvatali za glavu zbog mog odlaska u Bure, što je to sve loše osim klime i smještaja nisu znali odgovoriti jer u stvari nikada nisu bili tamo neg su samo čuli od svih koji su došli sa „istoka“. Nestrpljivost i želja za što skoriji dolazak na moje novo odredište nije nestalo niti nakon prvih nekoliko sati koje sam proveo u Asabu neprestano mokar od znoja. Odmah nakon što sam izašao iz aviona i napravio pedestak koraka do auta koje me je čekalo na kraju piste, sve na meni bilo je mokro kao da sam prošao ispod tuša. Klima u autu pomogla je da se malo rashladim no opet nakon izlaska van, novi toplotni udar i vlaga u zraku učinila je da sam, za par sati koje sam proveo tu prije nego sam krenuo put Burea, promjenio tri maice. Pakleno vruće bez daška vjetra, no bilo mi je nekako lakše vidjevši more.

Prizori koje sam gledao uz put vozeći se nekih stotinu kilometara u ugodno rashlađenom autu, bili su jasan znak da ovaj kutak zemaljske kugle i nije bio najpoželjniji za napraviti si dom. Pejsaži koji su se smjenjivali nisu oduzimali dah svojom ljepotom no svejdno je bilo lijepo vidjeti prizore koji se toliko razlikuju od naših krajeva. Kamene pustinje smjenjivale su pješčane a granice izmedu jednih i drugih kao nožem da su odrezane. Sivi pustinjski pijesak iznenadno bi postajao gotovo crn, a onda bi sav taj pijesak zamjenile kamena prostranstva hrapavog vulkanskog kamenja i tako u nedogled svih tih stotinu kilometara dok nismo prešli kontrolnu točku koja je označavala granicu između ove dvije napaćene zemlje.

Par kilometara nakon „granice“ iznenada se pojavilo selo u kojem ću boraviti sljedećih par mjeseci. Petstotinjak metara sa obje strane ceste, zaljepljene jedna za drugu, trošne limene kuće bile su dom za nekih tisuću ljudi. Pogled na ovo selo bila je slika Afrike kakvu sam zamišljao.

Pravilo da se svim novopridošlim članovima tima situacija pokaže u najgorem mogućem svijetlu vrijedilo je i za mene, pa sam u pratnji cijelog tima sa kojima sam trebao provesti sljedećih nekoliko mjeseci napravio kratki izlet selom, prostorijama u kojima se boravi i na kraju bio ostavljen ispred hotelske sobe da se smjestim. Da, zaista nije bilo apsolutno ništa što bi oduševilo bilo koga, no nisam se rasplakao. (op.a. kao što je to bio slučaj sa danskim promatračem koji je došao desetak dana nakon mene). Smještaj u “hotelu” u blizini TS-a u malo većoj kolibi napravljenoj od drveta i valovitog lima priča je za sebe. Svatko ima svoju sobu, otprilike 2x3m. Pod je betoniran, no naslage prašine su tolike da sam pomislio da je zemljani.
Tisuće rupa i rupica na sve strane omogućava pijesku kojeg vjetar donosi u velikim količinama da bez većeg problema prekrije cijelu prostoriju koja liči na zatvorsku ćeliju. Vrlo brzo sam shvatio da je borba sa prašinom, u nadi da će se bar krevet na kome se spava uspjeti održati čistim, unaprijed izgubljena. Česte pješčane oluje jednostavno vas ubiju u pojam i dokažu vam vrlo brzo da je priroda ipak puno jača od vas.

Svaki pokušaj opisa moje sobe mi zvuči neopisivo jadno kada ne mogu dočarati osjećaj toplotnog udara koji se doživi pri otvaranju vrata. Vanjska temperatura najbliža je pedestom podioku, no pri otvaranju vrata sobe u lice dobijete vreli šamar od koga pomislite da vam je i kosa, a ne samo lice spržena u trenu. Jedino lijepo što je bilo za čuti je da nema komaraca, osim vrlo kratko nakon kišne sezone, pa nitko ne pije tablete za prevenciju od malarije. Temperature su previsoke da bi komarci opstali u ovim krajevima, no ipak bez mreže za komarce ne smije se niti pokušati zaspati. Moj prvi „teem site“ (TS) činila su 3 klimatizirana kontejnera ( kuhinja – blagovaona, skladište i operativna soba), tu su još i agregati, rezervoar za vodu, velika satelitska antena na, još jedan kontejner s tušem i wc-om. Već nakon prvih tjedan dana mogao sam uvidjeti zašto je ovo mjesto bilo okićeno zvjezdicama sa početka priče. Vrlo malo toga bilo je za pohvaliti no ekipa na TS-u koja je bila prilično šarena odmah mi se učinila dobra. Negdje Bogu za leđima, vezani istim poslom mogli bi smo se lijepo družiti,- Amerikanac, Nigerijac, Grk, Alžirac, Malezijac, Indijac, Urugvajac, Rus, Tunižanin, Hrvat , no to stanje se mijenja vrlo brzo tako da je tuda prošlo ljudi iz Gane,Danske,Rumunjske,Švicarske…. siguran sam da sam nekog zaboravio.
Običaj je napraviti večeru dobrodošlice za nove članove, pa sam tako i ja već prvu večer bio počašćen mesom ovce sa roštilja i kavom pripremljenom na tradicionalan način.

Pitao sam se je li klanje i priprema ovce bio dio rituala kojim se novi članovi nastavljaju držati u što jadnijim stanjem, no kasnije sam se uvjerio da im to nije bila namjera bila je to standardna procedura jer nije moguće drugačije. Oni koji imaju slabiji želudac neka ne čitaju sljedeći dio. Priprema mesa za roštilja ide nekako ovako.
Ovca je zaklana, zbog muslimana koji su sa nama na timu, na način da to bude „halal“ meso pa je zbog toga pozvan stručnjak iz sela a pomaže mu Berhani, naš lokalni član tima. Čovjek je nevjerojatan, sve je odradio takvom brzinom da je bilo teško upratiti što sve čini i sa kakvim nožem. Borba sa muhama je izgubljena pa se nitko i ne trude previše da ih se otjeraja. Nekako se naviknete na prizor no onda novi udarac na vaš želudac . Bubrezi se sijeku nožem na pola i jedu odmah dok se krv slijeva do lakata. Kažu mi da je to specijalitet pa nude i meni – zdravo je dobije se puno energije nakon što se pojede. Ne znam kako sam izdržao da se ne povratim gledajući kako oni u slast jedu ližući krv koja im curi niz ruke kao da su im prsti bili u medu a ne oprani krvlju. Pojedeni su bubrezi i jetrica, bilo ih šteta peći, a ostatci mesa raskomadani su u plastičnu posudu koja je vidjela i boljih dana no nakon svega viđenog ta posuda mi je bila najmanje interesantna.

Mislim da ste nakon ove fotografije shvatili o čemu pričam.
Meso je začinjeno vegetom koje sam ponio u velikim količinama pa je sve bilo spremo za roštiljanje. Gradele, improvizirane od žičane podnice kreveta, ostavljaju lijepe žigove u obliku baklave na mesu koje i ne miriše tako loše, no ipak želja da se nešto pojede niotkud se ne javlja.

Društvo raspoloženo, atmosfera dobra, no iako odavno nisam ništa pojeo ipak hranim dvadesetak mačaka koje se motaju oko noga više nego sebe. Pivo St George i bajadera su mi puno ukusnji dok ih je bilo.

Sutrašnji dan osvanuo je i prije neg sam se nadao, a isto tako strah od bolesti također se pokazao opravdanim i puno brže neg sam mogao i zamisliti no to je priča za sljedeći post ovaj je već predugačak za moj ukus.


Post je objavljen 03.10.2013. u 17:37 sati.