Marketing
Toni
2012. - 2013.
Jučer navrši godina kako je moj dugogodišnji suradnik na poslu projektiranja i možda najbolji prijatelj što ga u životu imadoh napustio ovu „dolinu suza“. Nisam sklon pisati 'In memoriam', no prisjetivši se prije nekog vremena tog trenutka nešto me potaklo iz dubine srca (ili što bi neki rekli – iz duše) da ipak napišem neko slovo. Razmišljajući što i kako reći, a da to ne bude banalnost kakvu često čitam u tisku dođu mi na um stihovi pjesme Arsena Dedića (ah, uvijek on reći će neki od mojih čitatelja) 'Moj prijatelj je umro…' Za one kojima su nepoznati podastirem ih u nastavku, nešto skraćene, kako bi dao naglasak na ono na što su me potakli da ih se sjeti.
Moj prijatelj je umro
da, umro je moj brat
znam to je bilo davno
znam da je bio rat.
Ja ne znam gdje ni kada
no kad se veče sprema
znam da ga više nema
znam da ga više nema;
i ustima od mulja
od mraka i od sjene
u strahu što se šulja
on spava mjesto mene.
Ja čujem gdje se budi
u noći njegov glas
a dani kao ludi
ruše se pored nas.
Još uvijek zemlja drhti
još uvijek ko i prije
a blijedo lice smrti
i pored mene bdije,
sad negdje mirno spava
od zemlje i od blata
mjesto žene trava
grli ga oko vrata.
(…)
Moj prijatelj je umro
da, umro je moj brat
to nije bilo davno
još uvijek traje rat...
Možebitno će se nekome činiti da je asocijacija preoštra. Moglo bi se i tako reći. Zaista nema više rata. Nije bjesnio rat, onaj pravi, ni kad je prijatelj umro, ne bjesni ni sad. Nema mrtvih, ranjenih, nestalih.
No ratovi druge vrste koji su trajali tada, traju i sad. Zar ovo što se događa u ovoj našoj napaćenoj zemlji nije rat. Rat između onih što imaju previše i onih koji jedva vežu kraj s krajem. Rat između 'ustaša' i 'partizana'. Rat između HDZ-e i SDP-a gdje prvi misle da smo zaboravili sve njihove, blago rečeno, marifetluke (možebitno da mnogi i jesu), i potonjih koji su došli na vlast totalno nespremni pa se sada čude, ko pile glisti, što ih je dočekalo. Rat oko ćirilice, rat oko 'Lex Perković' (uhidbenog naloga) kao potvrda da Hrvati jedva čekaju da se uvale u neku asocijaciju pa da onda imaju s kim ratovati, rat oko INA-e, rat protiv nogometnih huligana, rat u 'Ime obitelji', rat protiv 'zdravstvenog odgoja' (da jadna dječica ne bi slučajno saznala kako se prave i rađaju djeca), rat oko fiskalizacije, rat oko monetizacije (čitaj prodaje) autocesta, rat oko termoelektrana, rat za subvencije onih koji osim pšenice i kukuruza ne bi sijali ništa drugo, rat liječnika protiv vlade u kojem su jedine žrtve pacijenti (srećom zahvaljujući ipak većini savjesnih i odgovorni liječnika posljedice nisu teške; govorim iz osobnog iskustva), rat protiv onih koji ne bi plaćali poreze ali bi besplatno školovanje, besplatno zdravstvo, nezaslužene mirovine, rat oko dobrih sinekura što ih sobom donose razni položaji direktora, ravnatelja, intendanata, članova nadzornih odbora, rat, rat, rat... do istrebljenja našeg ili njihovog.
Sve razmišljam nisu li te okolnosti probudile spomenute stihove a ne sam povod zbog kojih sam ih citirao? Ako bolje razmislim sve mi se čini da je upravo tako.
Sticajem okolnosti, zadnjih mjesec dana, u mom osobnom slučaju pojavila se mogućnost da se pridružim prijatelju pa se, saznavši to, sjetih stiha (a koga nego A.D.) iz njegove pjesme 'Prijatelj' s albuma 'Rebus':
„A ja ću za njim
Čim duge naplatim.“
I nisam baš siguran da će mi zbog toga biti previše žao.
Post je objavljen 03.10.2013. u 14:45 sati.