U medijskom praćenju tema od javnog interesa, a posebice onih koji se tiču politike, žene su podzastupljene i gotovo nevidljive. Iako ih je u svijetu politike i biznisa manje jer čelne pozicije koje utjelovljuju uglavnom muškarci, „ženska šutnja“ u medijima ima dublje uzroke od nerazmjerne zastupljenosti u profesijama moći i ugleda. Na taj način mediji potkopavaju ravnopravnost spolova i doprinose opstanku stereotipa i seksističkog tretmana žena u pojedinim vrstama programa i rubrikama. Političarke i političari su, s druge strane, započeli s donošenjem zakona i politika koje bi promicati ravnopravnost žena i muškaraca u medijima, ali koji se, bar za sada, ne čine dovoljnima za ispravljanje nejednakosti i medijske nevidljivosti žena
Medijsko potkopavanje ravnopravnosti spolova
Ravnopravno sudjelovanje žena i muškaraca u svim područjima javnog života potrebno je ne samo zato da radi pravednog odražavanja društvene strukture već i u cilju jačanja demokracije i ostvarivanja ljudskih prava pripadnika i pripadnica oba spola. Unatoč provedbi ustavnog načela jednakosti spolova kroz mnogobrojne zakone, strategije i politike, koji zasigurno predstavljaju okvir za zaštitu prava žena, predodžba o ženama u medijima još nije doživjela istovjetan iskorak iz tradicionalne marginaliziranosti „slabijeg spola“. Žene su u medijima manje vidljive, posebno u političkim temama ili temama od javnog interesa premda bi mediji, prema Zakonu o ravnopravnosti spolova, trebali promicati razvoj svijesti o ravnopravnosti žena i muškaraca kroz sve programske koncepte. Kodeks časti hrvatskih novinara (i novinarki) obvezuje ih da informaciju o npr. spolu, seksualnoj orijentaciji i rodnom izražavanju navode samo ako je ona izrazito relevantna u kontekstu u kojem se iznosi te ističe da je nedopustivo koristiti stereotipe, pejorativne izraze, ponižavajuće prikazivanje, kao i svaki drugi oblik izravnog ili neizravnog poticanja ili podržavanja diskriminacije.
Budući da imaju doseg širokom broju građanki i građana mediji utječu na njihove stavove i mišljenja. Znanstveno je dokazano da dugotrajno izlaganje ljudi sličnim porukama i obrascima rezultira prihvaćanjem istih kao istinitih, jer se oni ponavljanjem, čak i kad kada konzumenti poruka racionalno znaju da su iskrivljeni, podsvijesti čine istinitima. Sjetite se reklama, koje su uvijek intenzivno ponavljaju, u kojima se redovito pojavljuju savršeni ljudi koji ne postoje u svijetu u kojem živimo, a svejedno nas navedu da želimo posjedovati ili kupiti proizvod koji prodaju jer upravo tako „izgleda sreća kad se uveća“. Tužno i prepojednostavljeno zvuči, ali sličnim ishodima rezultira prikaz žene u reklamnim porukama koje se pojavljuju u medijima. U reklamnoj industriji dominira stereotipno predstavljanje žene u ulozi domaćice koja s osmjehom na licu služi muža i djecu. Na taj način, reklamna industrija pomaže stereotipnom prikazu žena kao manje ambicioznih i sposobnih, a nerijetko i promiče seksizam u medijima. Glede potonjega, bez prigovora samo navikli da se žena ili dio njezina tijela tretira kao hiperseksualizirani objekt koji reklamira proizvod. Srodan ovom dominantnom obrascu je diktat mladosti i mršavosti koji tlači isključivo voditeljice i novinarke. Muškim se televizijskim likovima trbuščić, prosijeda frizura i podbradak toleriraju, dok se o istima kolegica s negodovanjem i zgražanjem naširoko raspravlja. Upravo ovakvi rodni stereotipi koje mediji perpetuiraju ne samo da ne doprinose promjeni tradicionalnoj podjela na ženske i muške uloge, nego su jedan od najtvrdokornijih uzroka rodne nejednakosti.
No, moć medija i utjecaj koji imaju na stavove ljudi o sebi i drugima ne završava u reklamnim rubrikama i prostoru. Utjecaj je vjerojatno još važniji, budući je suptilno sugeriran, u načinu prezentiranja vijesti, sadržaja i tema koje se obrađuju u medijskom prostoru, u terminima koje pojedine teme i formati u kojima se pojavljuju žene, u izboru spola voditelja/ice u TV i radijskim programima, kao i u izboru slika koje nadopunjuju tekstove u tiskanim i internet medijima. Istraživanje Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova iz 2012. godine o zastupljenosti i načinu prikazivanja žena i muškaraca na naslovnicama devet internet portala obrađeno je ukupno 12.241 članka s fotografijom. I dok je u analiziranom razdoblju (travanj - srpanj 2012.) polovica svih fotografija sadržavala muškarce, 38% žene, a 12% istovremeno i muškarce i žene, već sam pogled na omjer slika žena u fotografijama koje prate udarne vijest na naslovnici plastično ocrtava njihovu podzastupljenost. Naime, od ukupno 360 fotografija koje su objavljene uz udarne vijesti, žene su se pojavile na 73 (20%), a muškarci na 287 (80%). Nadalje, i kada je objavljena njihova fotografija u udarnim vijestima, tek se 23% od svih fotografija na kojima se žene nalaze pojavilo u gornjem dijelu naslovnica gdje se smještaju udarne vijesti. Ranije istraživanje Ureda pravobraniteljice naslovnica i intervjua iz 53 izdanja dva najbolje prodavana politička tjednika tijekom prvih šest mjeseci 2008. godine otkriva da su muškarci na naslovnicama bili šest puta više zastupljeni: 64% svih naslovnica prikazivalo je samo muškarce, a 15% muškarce i žene zajedno, dok je samo 11% prikazivalo isključivo žene. Od svih analiziranih intervjua tim istraživanjem, u 83% njih intervjuirani su muškarci, a u tek 17% žene, gdje su pri tome muški poduzetnici bili šest puta više intervjuirani nego žene poduzetnice, a političari su bili pet puta više intervjuirani od političarki. Žene su podzastupljene i u političkim emisijama: analiza 14 emisija političke TV-emisije Otvoreno emitiranih u travnju i svibnju 2010. otkriva da je od 83 gosta emisije, bilo samo 13 žena, a čak 70 muškaraca. Osim toga, nije bilo emisije u kojoj nije bilo muških gostiju, dok žene nisu bile prisutne u 5 od svih analiziranih emisija. Zanimljivo je što istraživanje otkriva da u emisijama koje je vodio muškarac u studiju nikada nije bilo više od jedne žene.
Zašto je važno mijenjati predodžbu o ženama u medijima?
Iako Zakon o ravnopravnosti spolova zabranjuje javno prikazivanje i predstavljanje žena i muškaraca na uvredljiv, omalovažavajući ili ponižavajući način, s obzirom na spol i spolnu orijentaciju, a Zakon o medijima zabranjuje oglašavanje u kojem se žene i muškarci prikazuju na uvredljiv ili ponižavajući način, s obzirom na spol ili spolno opredjeljenje, stereotipna (ponekad i seksistička) predodžba o ženama u medijima, a posebice u njihovom reklamnom prostoru, opstajat će sve dok mediji budu insistirali na dominantnom izvještavanju o izgledu ili privatnom i obiteljskom životu žena o kojima informiraju. Nezamislivo je da bi njemački kancelar trebao odgovarati na pitanje kako i što kuha, a upravo je o toj vještini njemačke kancelarke Angele Merkelsvijet nedavno obišla vijest. Nedostatak privatnog života kao razlog ambicioznosti nikad ne bi bio predmetom intervjua s bivšim premijerom, no upravo je to novinar uglednog dnevnika sugerirao Jadranki Kosor.
Medijski opis muškaraca kao reformatora i vođa posljedica je društvenog i kulturnog nasljeđa, ali i nezrelosti demokratskog iskustva i nedostatne zaštite prava žena. U takvim okolnostima, i onda kada ženske udruge, aktivisti ili političarke žele svratiti pozornost na društveni problem u kojem su žene glavni akteri priče, mediji ih marginaliziraju ili čak ignoriraju. Sanja Sarnavka, u svojoj knjizi „Put do vlastitog pogleda: Kako čitati, slušati, razumjeti medijske tekstove i medijsku kulturu“ tvrdi da „žene, kad treba progovoriti jasno i razgovijetno u javnom prostoru uglavnom zanijeme, a žanrovi u kojima se očituje njihova rječitost redovito su nižega reda“. Sarnavka drži da se „ženski glas još uvijek rijetko doživljava kao dovoljno uvjerljiv, zanimljiv, autoritativan, da bi ga se uvrstilo među događaje dana, vijesti tjedna, misli desetljeća ili, ne daj bože, genijalne umotvorine tisućljeća“. Slični su i zaključci studije „Analiza stanja prava djece i žena u Hrvatskoj“ koju je 2011. objavio ured Unicefa u Hrvatskoj koja sugerira da mediji većinom potkopavaju ravnopravnost spolova na sljedeća tri načina: žene su manje vidljive u medijima, posebno u političkim temama ili temama od javnog interesa (dok su nadmoćno zastupljene u reklamama ili zabavnom programu), prikazane su na stereotipan, patrijarhalan i seksualiziran način i podzastupljene su u medijima kao zaposlene osobe, posebno na položajima moći.
Toliko je istine u izreci engleskog jezika: you can't be what you can't see (ne možeš biti ono što ne vidiš)! Koja će djevojčica i djevojka vjerovati da može postati glavna tajnica UN-a, dekanica, članica HAZU-a, vlasnica firme, partnerica u odvjetničkom uredu, predsjednica kućnog savjeta, ako potporu za to stremljenje ne vidi kroz medijski prikaz žena? Upravo ovu poruku promovira američki dokumentarac „Miss Representation“, koji, unatoč sugeriranju stereotipa kroz igru riječi u naslovu, progovara o podzastupljenosti žena u američkoj politici. Taj dokumentarac slikovito dokazuje kako rodni stereotipi utječu na odluke muškaraca i žena u obrazovanju, profesionalnom i privatnom životu. Pojava svakako nije novijeg datuma. Još prije tridesetak godina pokojna sociologinja Lidija Sklevicki provela je istraživanje o pojavljivanju slika muškaraca, žena, djece i životinja u udžbenicima povijesti koje je dokazalo opseg marginalizaicje žena u pisanoj povijesti: u udžbenicima ih se naime spominje čak rjeđe nego konje histrijskih likova. Zato ga savršeno opisuje naslov „Konji, žene, ratovi“. Na žalost, slika žene u medijima nije se bitno promijenila iako je suvremeno društvo prošlo kroz brojne i silovite društvene i tehnološke promjene. Priznavajući takvu praksu, u Preporuci Parlamentarne skupštine 1555 (2002) Prikaz žena u medijima poziva se vlade država članica Vijeća Europe da usvoje i implementiraju politiku koja je usmjerena protiv seksizma i stereotipnog prikazivanja i predstavljanja žena u medijima, kao i na osnivanje tijela za praćenje medija i nadzor nad audiovizualnim sektorom koja bi pomagala sankcioniranje seksizma i stereotipnog prikazivanja žena u medijima.
Stakleni strop u medijskoj profesiji
U Amsterdamu je o organizaciji Vijeća Europe u srpnju 2013. održana konferencija na temu „Mediji i slika žena“ koja je, između ostalog naglasila problem podzastupljenosti žena na izvršnim pozicijama u medijima. Zaključci konferencije preporučuju da bi povećana prisutnost žena na pozicijama odlučivanja i moći u medijima vjerojatno dovela do više rodno osviještenog medijskog sadržaja i programiranja. Fenomen staklenog stropa, isključenosti žena na rukovodećim položajima, karakteristika je naime novinarske profesije. Upravo se njemu pripisuje opstanak i dominacija stereotipnog prikaza žena u medijima. Istraživanja su naime pokazala da mali broj žena u upravljačkim tijelima medijskih poduzeća onemogućuju da žene značajnije utječu na politiku koju mediji provode. Podaci Državnog zavoda za statistiku iz 2009. potvrđuju da su žene podzastupljene u medijskoj industriji. Tada je udio žena zaposlenih na radijima bio je 44,6%, dok je na televiziji udio žena bio 39,3%. Potvrđuje to i istraživanje Ureda pravobraniteljice o zastupljenosti i načinu prikazivanja žena i muškaraca na naslovnicama internet portala prema kojem žene čine 43% , a muškarci 52% zaposlenika internet portala. Isto istraživanje o ukazuje da žena uopće nema među predsjednicima uprava medija, producentima za nove medije, snimateljima, dizajnerima i programerima. S druge strane, žene čine većinu kao urednice rubrika, u marketingu, a dominiraju i na radnim mjestima tajnice, lektorice i savjetnice. Pri tome se ne treba zavaravati rastom broja novinarki u posljednjih deset godina, jer tzv. feminizaicja profesije ukazuje na njezin niži društveni status i slabija primanja.
Fenomen isključenosti žena iz upravljačkih pozicija prepoznat je kao ključan razlog stereotipne medijske slike žena još u godini pedesetogodišnjice osnivanja Ujedinjenih nacija, 1995. godine. Tada je u organizaciji Ujedinjenih naroda u Pekingu održana Četvrta svjetska konferencija o ženama s ciljem globalnog unaprjeđenja rodne jednakosti. U Pekinškoj deklaraciji i platformi za akciju, strateškom dokumentu konferencije, stoji da se „globalne mreže komunikacije koriste za širenje stereotipne i nedostojne slike žena u uske komercijalne i potrošačke svrhe“. Deklaracija sugerira da sve „dok žene ne budu ravnopravno sudjelovale i u tehničkoj oblasti i u oblasti odlučivanja u komunikacijama i masovnim medijima, uključujući i umjetnost, će i dalje biti pogrešno predstavljane i svijest o realnosti života žena i dalje neće biti prisutna“. UN-ova Komisija za status žena još je 1996. godine preporučila da treba „podržavati i poticati ravnopravno sudjelovanje žena u upravljanju, programiranje, obrazovanja, obuci i istraživanju, s ciljem postizanja rodne ravnopravnosti u svim područjima i na svim razinama medijske profesije, kao i u regulatornim i nadzornim tijelima“.
Ravnopravnost žena i muškaraca jedna je od temeljnih vrijednosti Europske unije pa se i na razini Unije donose mnogobrojne zakonske odredbe i strategije za promicanje rodne jednakosti. Na primjer, Strategija ravnopravnosti između žena i muškaraca, program djelovanja Europske komisije u području rodne jednakosti za razdoblje od 2010. do 2015., pretpostavlja integriranje rodne osviještenosti u svakoj fazi političkih procesa i u svim politikama Unije. Vijeće EU, institucija EU-a u kojoj su zastupljene vlade država članica, 21. lipnja ove godine donijelo je Zaključak na temu „Promicanje uloge žena kao donositeljica odluka u medijima“ u kojima podsjeća na niz dosadašnjih političkih i zakonskih mjera koje trebaju doprinjeti ostvarenju jednakosti spolova putem medija. Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama od 10. ožujka 2010. zahtijeva od država članica da osiguraju da „audiovizualne medijske usluga koje mediji pružaju ne sadrže poticanje mržnje na temelju rase, spola, vjere ili nacionalnosti“ te da audiovizualno komercijalna komunikacija ne narušava ljudsko dostojanstvo ili promiče diskriminaciju temeljem spola ili spolne orijentacije.
Kako od marginalnih žene učiniti ravnopravnim sudionicama medijske scene?
Iako je načelo ravnopravnosti spolova uključeno u mnogobrojne međunarodne i domaće zakonodavne i strateške propise koji normiraju novinarstvo i medije, oni još uvijek ne pomažu iskoraku iz patrijarhalnog svijet moćnih muškaraca, a pokornih i marginaliziranih žena. No, način na kojem su žene prikazane u medijima nisu samo ogledalo dominantnih društvenih vrijednosti nego i odraz opstanka nejednakosti i neostvarivanja ljudskih prava žena. Zaključci Unicefove studije „Analiza stanja prava djece i žena u Hrvatskoj“ sugeriraju da za povećanje vidljivosti žena u medijima i istrebljivanje stereotipnog ili seksističkog prikaza žena u medijima nužno uspostaviti tijelo za nadzor medija kao što je predviđeno u Nacionalnoj politici za promicanje ravnopravnosti spolova, osigurati učinkovitu provedbu zakona, novčano potpomognuti programe koji su usmjereni na podizanje svijesti o pravima žena i osigurati obuku za medijske profesionalce.
Ravnomjernija predstavljenost ženskih doprinosa društvenom životu trebala bi imati pozitivan utjecaj na javne politike, ali i na privatne stavove i ponašanja građana. Iako još uvijek medijski nedovoljno priznata, ženska moć neosporno postoji jer su sposobne, odvažne i samostalne žene svakim danom sve zastupljenije na odgovornim izvršnim pozicijama. Odgovornost za veću vidljivost u medijima moraju preuzeti upravo one, ne libeći se javno prezentirati svoje radne rezultate i spoznaje, ali i težeći zauzimanju čelnih medijskih pozicija. No, da bi i tome uspjele treba istovremeno zabraniti i oštro sankcionirati seksizam i stereotipni prikaz žena u medijima. A potonje je potreban promjena dominantnih vrijednosti, a to pak nadilazi reformu medijske industrije, mandat jedne vlade ili pak vremenski opseg nacionalne strategije za promicanje ravnopravnosti spolova .
Objavljeno u Identitetu br. 182.
Post je objavljen 03.10.2013. u 00:38 sati.