Pregled posta

gljive, prijatelji i ti

bila sam danas prvi put u životu u branju gljiva. onda sam jela te gljive.
scary shit. nije lako. uvijek mi neka sumnja leluja u podsvjesnom programiranom
umu, iako nema razloga.
sjećam se prije nekoliko godina, možda kojih 10 godina zapravo, bila sam
omanja al dovoljno velika da se sjećam, mi je otac rekao da ne smijem nikada
jesti gljive koje sam ubrala na svoju ruku da je to jako opasno i da nikad ne
vjerujem amaterima gljivarima. tj nikakvim gljivarima, i profesionalci se zajebu.
ma, maja, najbolje da nikad ne jedeš gljive.
onda sam mu morala obećati da nikad neću jest gljive ubrane na taj "amaterski"
način.
baš tipično roditeljski, u paničnom strahu za život svoga djeteta i uvjerenju da se
to dijete neće moć samo svjesno i odgovorno progurati kroz život živo.
no da, kao i sva obećanja, imaju određen rok trajanja, kolko ih dugo misliš pa
onda nekako počneš misliti drugačije, a i zaboravi se da se ikad obećalo. ali
uvjetovanje ostane, i dalje te strah. pa čovječe... ne znam, i sama sam se malo
informirala o gljivama a prijatelji su stvarno dobro upućeni i radili to milijun puta.
ima i onaj jedan odličan dokumentarni: http://www.imdb.com/title/tt1339111/
(ne vjerujte rejtingu) koji mi je srušio posljednje predrasude prema ovim misterioznim
bićima

stvarno volim gljive. kažu u ayurvedi da su gljive vrlo tamasne, to je određena vrsta
zemljane energije koja te kao uzemljuje, teška je, spora, troma. tamas je tromost u
mislima, djelovanju i generalno nije smatran baš pozitivnom gunom. al na stranu pozitivno,
negativno, ništa nije nijedno ni drugo, to smo već zaključili, ali shvaćam taj filing koji
nose sa sobom gljive, zemljani. sporasti. psihodelični. rastu u tišini nakon kiše pa
nakon toplog. (prekjučer je bio kišni, jučer topli dan). znači bile su ogromne i posvuda.
mistične su i čiste tlo i tihe su i nisu ni životinje ni biljke.
učiteljice su te određene gljive. mudre i tajnovite i ne treba im se suprotstavljat.
u svakom slučaju, poštujem ih, bez obzira na tamas i urnebesno su fine. a prepoznavao ih je frend kojeg jako volim i onda mu shodno tome i vjerujem potpuno, što možda i nije neka poveznica, al jebiga. osjećaj je osjećaj. no da, i kuži on to vrlo dobro.
skuhao ih je on isto, uvijek nam kuha i uvijek najbrutalnije kuha, zna sve sheme i majstor je i uživa. htjela sam u biti pisati o tome

kako nema ljepšeg i većeg užitka od planine

kako se boriš protiv sebe dok se boriš s njom i kako te različite staze uče različitim stvarima, kako te sve što te okružuje nevjerojatno odmara i umara na dobar način, kako se osjećam čovjekom
tek kad odem u šumu i kad mi uši puni šum lišća i žubor ptica i pjev potoka

onaj fini zrak koji ti uđe do zadnjih alveola i oblici koji ti dok ih samo gledaš obnavljaju nerve u glavi

a planine sa duševnom familijom i kad imaš za popapat i zapalit i leć na sunce gdje nema nikog samo sa sobom s njima jer kad si s njima si kako spada sa sobom

a shvatila sam danas u nekom trenutku zadubljenosti u misli jednu zen priču koju sam jednom pročitala
o jednom sadhuu svecu koji je bio na rijeci kad mu se zapalila kolibica
pa su ju seljani zalijevali vodom i spasili mu neke stvari iz nje
pa se on vratio dok je ona gorila i dalje, uzeo neko granje, zapalio i potpomogao vatri,
zapalio stvari koje su seljani spasili
onda je pala kiša a on je otišao do rijeke i napunio kante vodom, vratio se i zalijevao skupa s kišom tu već zagašenu vatricu
seljani su bili zbunjeni a sadhu je objasnio
kada dođe vatra, pomažem vatri
kada dođe voda, pomažem vodi

hodajuć kroz šumu razmišljala sam si, pa skroz ima smisla zapravo, kad je staza stroga, erozivna, mokra i skliska i strmija nego što se možeš nagnut da ne padneš na sve četiri; tada i ti prihvati igru i budi u skladu s njom,
budi vatra, budi voda, kada dođu vatra i voda, ma sve se zapravo vrti i oko prihvaćanja i svih tih milijunijedan koncepata se slože u metafori koja je jedino što jest- život

razmišljala sam, hodajuć kroz šumu, da li je prirodnije čovjeku da bude u prirodi nego u gradu.
čini mi se kao da postoji neka generalna sklonost generaliziranja i alternativnih struja misli koje hine da znaju što je dobro za čovjeka, i gradovi sigurno nisu na top listi.
nekako mislim da uopće ne postoji nešto što je prirodno čovjeku. i s druge strane, da je sve prirodno čovjeku.
priroda zrači energijom i to nevjerojatno potentnom, jakom, zamjetnom, sveprožimajućom, da nam je sve što postoji zapravo na određen način u rodu
naše tijelo reagira na tvari iz prirode i stasala nam je rasa okružena istim biljkama i životinjama
i u tom nekom smislu, priroda jest prirodna čovjeku, ista smo familija života, a gradovi?
kako je čovjek, ako mu to nije prirodno, izgradio gradove? neki kažu da su ti gradovi bili nametnuti
i slažem se da neke stvari jesu očito (od stranih sila) ali sklonija sam vjerovati da je sve što postoji zapravo većinski nekako maslo ljudsko i da se stvari izjednačavaju na kraju, čak i ovaj dio u kojem nam nameću košnice i živote unutar jasno određenih betonskih blokova,
to je isto čovjeku prirodno
prirodno čovjeku je sve što jest i u nekom polu-nesvjesnom smislu je dovoljno snažan da se uhvati u koštac s imperijalističkom reptiloidnom gamadi koja nas kakti drži u šaci, nitko nikog ne drži u šaci zapravo iako se trude ali đabe jer čovjeku će biti prirodno živjeti čak i kad ga primiš u šaku i staviš u košnicu, on će ju učiniti svojom i ukrasiti slikama obitelji i začahuriti se u zimske večeri s ljubavnicima
(izrekavši ovo, ipak prepoznajem da u meni postoji uvjerenje da je čovjeku kolko god mu je prirodno bit bilogdje, prirodnije u prirodi, jebiga.)
...

p.s.
evo jedna u čiju sam se savršenu crvenu danas udubila, koju i ptičice i medo znaju da ne smiju (a znali su vjerojatno i prije nas)



šta nije da vam intuitivno ne dođe da ju pojedete, čak i kad staviš sa strane znanja i kulturna uvjetovanja.
ne znam, crveno signalizira samo po sebi. sve crvene su otrovne, btw.
kao i crvene bobice one sitne, ne vjeruješ im.
priroda nam govori i nekako ima sve smisla, osjetiš u želucu (a osjetiš i ak pojedeš pa te grčevi uhvate :)

a ta smrt, pa jebemu mater. baš smo pričali prije gozbe tih gljiva koje smo spremili u košarice, kako bi bilo da nam je promakla neka i da sad svi pomremo. onda sam si mislila-
da li se bojim toga? da li bi meni bilo žao?
realno, bi, jer bi htjela još živjet, ali mogu nekak zamislit situaciju da mi nije. oke je živjet i sve, ali moraš umrijet i zamisli smrt nakon prekrasnog dana s najboljim prijateljima i jebačke gozbe.
uopće nije loš način za otić, ovako u romantiziranoj ideji, samo što bi bilo grozno bolno i u mukama u praksi (od otrovne gljive- najgore nešto zamislivo, kaže internet).
mislim si, uvijek ću nekog ostavljat za sobom i uvijek će mi bit žao što će nekom drugom bit žao što me nema više, neizbježno je. i očito to onda nije validan razlog za strah i žaljenje.
pitam se jel će doć dan u kojem mi Uopće nije žao umrijet. kao da je cijeli život samo tu da prihvatimo da ćemo umrijeti- da dođe dan u kojem kažeš- e, sad mi nije žao radi jebeno ničeg i potpuno sam spreman, ajmo vidjet šta se dešava s druge strane!
mudrovanja u mojoj glavi nadglasale su smijalice i jednostavno čovjek ne stigne ni valjan zaključak dovest, a koda je to išta bitno, kad nije :)
...preživjeli smo, uglavnom...

p.p.s.
gledala sam obiteljske slike i naišla na neku sa nekog svog rođendana iz mekdonaldsa (kojeg su svi klinci morali proć), brijem da je bio 9.rođ, u svakom sluč niži razred osnovne i zanimljivo mi je bilo
na nekoj zajedničkoj slici vidjet da držim ruku u mudri



i to dosta poznatoj jednoj budističkoj mudri, koju buddha uvijek brije-
zove se abhaya mudra ~



zašto sam tak pozirala? smiješno dijete
mislim tad ne da sam bila nesvjesna neg ono. nisam to mogla skupit nigdje ni da sam htjela, kao da klincima te stvari dođu spontano

a značenje te mudre je-

Abhaya in Sanskrit means fearlessness, and the abhaya mudra symbolizes protection, peace, and the dispelling of fear. The gesture is made with the right hand held upright, arm bent, and palm facing outward.
The gesture is an ancient one, demonstrating that the hand is empty of weapons and thus indicating friendship and peace. To western eyes, it looks like the gesture meaning "stop." In both cases, the gesture implies fearlessness before a potential enemy.
In Buddhism, the gesture is a symbol of the fearlessness—and thus the spiritual power—of the Buddha or bodhisattva who makes it.
According to Buddhist tradition, the historical Buddha made this gesture immediately after gaining enlightenment.

kul :)))


Post je objavljen 02.10.2013. u 21:08 sati.