Doista, evo tu su... Mala čistina. Zgrada na neznatnoj uzvisini, uz nju nekoliko starih stabala, dok je 'prava' šuma sa sjeverne strane bliža, a s južne i istočne podalje iza nedavno pokošene livade, no cijela čistina s kućom,je kao jedna veća gradska kuća sa širokom slobodnom okućnicom . Cijeli ambijent slikovit, kao na nekoj reklamnoj razglednici. Vanjki dojam prijatan uz znatiželju upoznavanja unutrašnjosti.
No tu su već na vratima budući: ovdašnji domaćin , lugar-lovnik Les u zelenoj uniformi i njegova supruga Vika u tamnim hlaćama sa svjetlom pregačom od prsa do koljena . Prvi dojam je :' slika za pamćenje.'
Lovnik im prilazi, a domačica čeka na vratima. .Pozdravljnje, rukovanje s budućim domaćinom, a zatim, par koraka dalje s domaćicom.
Ulaze u kuću. Hodnik malo proširen s lovačkim trofejima na zidovima, dnevni boravak u lovačkom stilu, dugački stol okružen stolcima. Vitrina uza zid s lovačkim, muzejskim oružjem. Slike lovačkih zgoda uz dominantne velike jelenske rogove. Sve skladno uz dovoljno slobodnog prostora za nesmetano međusobno kretanje gostiju.
Iz hodnika, nasuprot dnevnom boravku gostinjska soba sa dva kreveta, uski ormar,stolić i dvije fotelje, uz krevete ormarići i to je sve .što se nudilo u lugarnici.
Kuhinja je na kraju hodnika, a uz nju sanitanije i praonica.
U lugarnici su još u potkrovlju tri odvojena prostora sa ležajevima za prenočište veće grupe lovaca.
Lugar i supruga mu, su srednjedobni ljudi, malo stariji od Mela, tek na granici 'najboljih godina'. On srednje visok, dobročudnog lica, stas bez bačvaste obline, te se doima vitalno okretan. Ona, tek malo niža od supruga,po cjelovitom vanjskom izgledu 'žena u najboljim godinama'. Pogled joj miran , bez naglašene znatiželje, lice vedro s dojmom srdačne domačice a jamica na bradi čini joj smiješak privlačnim. Pokazujući smještaj, ni sa jednom suvišnom riječi ili pitanjem nije bila niti nametljiva ,niti odbojna, držeći se slobodnog poslovnog saobraćaja sa strancima, kojima će ona sada biti skrbna domačica, a njeno lice je to obečavalo.
Dok su oni sa domačicom se upoznavali sa smještajem, inženjer je sa lugarom dovršio službeni razgovor, te su sada svi zajedno pili upravo skuhani čaj od šumskog bilja i plodova. U razgovoru uz čaj saznali su da za vrijeme lovne sezone, kad je ovdje znatno pojačan promet ljudi, da tada bude ovdje na ispomoći kčerka jednog šumskog radnika,a po potrebi i njena mati.
Nisu dolazeći ovamo, te gledajući samo lugarnicu niti primijetili ,da sa zapadne strane čistine uz samu šumu je još jedna duža brvnara- baraka, gdje u tri prostorije su šumski radnici.. Oni imaju svoju kuhinjicu i kuharicu, te su 'selo' za sebe. Preko dana na radovima u bližoj ili daljoj šumi, a tek na večer, tada postaje ovdje malo življe i bučnije kad se vrate, no što brzo prestaje, jer su ljudi umorni i kad dođu, pojedu što im njihova kuharica spremi ,te jedva čekaju da budu na svom ležaju.
Njihova kuharica je više slobodna, te ona u lugarnici pomogne kad ju ovdje trebaju. Sada su sve saznali. U šumi jesu, ali u bezživotnoj pustoši nisu. Komunikacija sa selom je česta, pretežno svaki dan,rijetko rjeđa od dva dana.
Sve što su vidjeli i čuli umirilo je svaku bojazan i nelagodu od nepoznatog boravka u šumi, jer su shvatili da i ovdje ljudi žive u zadovoljstvu, pa su se oprostili s inžinjerom, koji je odmah i otišao, a oni su ostali ovdje na m i l o s tsamoga svojega vlastitoga raspoloženja . . . .
<<<<<<
I tako je započeo njihov godišnji odmor u lugarnici Baš kao u restoranu kad ode konobar, ili u autobusu kad ode kondukter, tako im bijaše sada nakon odlaska inžinjera, koji ih je ovdje smjestio i otišao..
Kratko im je trebalo da se prilagode i snađu u novom ambijentu svoje sobe. Stolić je bio dosta malen, ali dovoljan da Mel rasporedi svoje papire, a supruga sitne potrebštine na ormariće uz krevete. Taj posao je kratko trajao, te ne znajući što početi sjedili su gledajući se u foteljima..Mel je mogao odmah naći zanimanje u svojim papirima, no supruga nije bila još raspoložena za donesene knjige.
Kao da su još čekali da se nešto dogodi,kad začuju kucanje na vratima i uđe domačica. Željela ih je obavijestiti o 'kućnom redu' - rasporedu obroka i mogućnostima korištenja dokolice. Obzirom na to da nema drugih gostiju, to će sav raspored biti po volji gostiju. Uobičajeno je da je doručak oko 8 sati, ručak oko 13 sati , a večera poslije 18, ali ne kasnije od 19 sati, radi mogućnosti spremanja i raspremanja,čišćenja i pranja
Taj raspored im u potpunosti odgovara.
..Što se vrsta jela tiče, nudi se ono što je ovdje dostupno i lakše dobavno, iako se može naručiti u danu za drugi dan ono poželjno, jer je komunikacija sa selom moguća skoro svakoga dana. Od namirnica jedino meso nije svaki dan, jer ni mesnica u selu ne radi prvu polovicu tjedna, Ostale svježe namirnice su iz vlastite proizvodnje, tu iz vrta nedaleko kuće.. Mlijeka nema, te je za doručak čaj .Svježeg peciva također nema, te se nudi domaći kruh ovdje pećen . Ukoliko imadu kakovu posebnu želju ,pokušati će se ostvariti.
Cijeli okoliš je šuma, kao slobodno šetalište. Nije uputno u šetnji prelaziti iz jedne staze u drugu, ili se od staze udaljiti, jer je velika mogućnost zalutati i izgubiti se, a dok ovdje netko shvati da je potrebno organizirati potragu, bude već noć, kad je potraga skoro nemoguća.
Tako im je domačica objasnila situaciju boravka u lugarnici. Pitanja nisu imali. jer što ih bude zanimalo i potrebno je znati to će saznavati tijekom boravka.
Sad je već bilo vrijeme ručka, pa krenu u 'dnevni boravak', gdje domačica u času prostre stolnjak i pribor za jelo. Tu je bio,već čekao naš lugar, čini se na svome mjestu na kraju stola,a do njegovoga je i pribor za domačicu.
Hranu je iz kuhinje donesla domačica, sjela na 'svoje' mjesto kraj muža, te poželivši ''dobar tek'', mogli su prionuti jelu, sami uzimmajući i određujući količinu pojedinoga jela.. Pripremljenu vrstu povrća po potrebi je komentirala domačica, a domaćin-lugar-lovnik bi iznosio kakovu informaciju odnoseću se na šumu, vrste drva ovdje rastuće, radove u šumi, te šumsku divljač.
Saznali su da u šetnji mogu eventualno naići ili samo iz daleka zapaziti srneću, jelensku divljač, divlje svinje. Vidjeti medvjeda gotovo je sasvim nevjerojatno., dok stanovnike krošanja vjeverice, puhove, ptice vidjeti će dosta često.
Susret sa divljači može biti vrlo,vrlo izniman, jer se divljač na svaki nepoznati pomak i zvuk skriva, te normalno hodajući, gazeći krhke grančice, je za divljač alarm da bježe iz vidokruga, a pogotovo kad alarm najavi uvijek dežurna šojka svojim kreštanjem , tada ne očekujte nigdje u blizini vidjeti ni divljač ni ptice. Zato neoprezni lovci tražeći divljač, rijetko ju i vide. Za vidjeti divljač, čovjek mora biti nadasve strpljiv i krećući se šumom 'indijanski' nečujan i nezapaziv.
Slušali su sa interesom ovo za njih nepoznato objašnjenje. Možda su očekivali da će u šumi, kao u zoološkom vrtu na svakom koraku naići na šumske stanovnike,kojih ima u šumi , no ostaju teško vidljivi.
Tako, još kraće vrijeme u razgovoru kod stola, a potom u šetnji sama sa lugarom u najbližoj okolici lugarnice, jer je Mel ostao uz svoje papire, ona sazna ponešto o šumi, naući razlikovati bukvu od javora, prednost mekih gumenih đonova pred tvrdima za šetnje po neravnim stazama i šumskim putičima, ponešto o pticama ili vjevericama u dupljima stare natrule bukve.
Ta šetnja ju brzo umori, te po povratku rado sjedne na klupu pred lugarnicom čekajući večeru., pa ubrzo na spavanje, jer agregat, koji daje svjetlo lugarnici radi samo do 21 sat,te veći dio noći i preko dana 'štedi gorivo' No, prošao je prvi dan odmora.
Nastavak slijedi
Domoljubac - Zvonimir Tomac - iz neobjavljene zbirke
Post je objavljen 02.10.2013. u 15:43 sati.