A drugi je dan. Svaki sa svojim poslom : lugar je rano otišao u dalji revir,domačica spremanje, priprema, kuhanje, radnici negdje podalje u šumi, njihova kuharica spremanje barake, kuhanje i pranje nešto radničko, Mel sa svojim papirima i tako uz lugarnicu mir i tišina, dok negdje oko 10 sati ne dođe vozač sa jučer naručenim za lugarnicu i za radničku kuhinju, te popravljenim alatom za radnike ,što sve on dopremi, istovari, primi narudžbe za sutra i ode.
Samo draga Iga nezaposlena, bez zaduženja i zanimanja bijaše izgubljena u neradnoj dokolici. Pokušala je čitati – nije išlo. Ulazila je nekoliko puta Melu u sobu, saginjala se preko ramena nad njegov posao, pitao ju je što bi htjela '' ništa, samo gledam kako napreduješ . Ide li Ti ? ''
'' Oh, da ! Veoma sam zadovoljan što mogu ovo ostvarivati ''
'' Dobro, dobro, nastavi ne ću Ti smetati …'' i ode razočarana.
Prošlo je prijepodne, ručak, pa poslije podne ista situacija. Večera joj nikako ne ide. Nije gladna. Hrani ne može prigovoriti –ali nije gladna
Na krevetu se besano prevrtala, gledala spavajućeg supruga, treće jutro jedva dočekala. Doručak joj, također, ne ide.
Ne imajući nikakovoga posla, žena koja je bila uvijek nečim zaposlena, aktivna, okružena brigama u pokretu, postajaše sve nervoznija. Nije bilo nikakovog 'vanjskog' razloga za nervozu, nego nervoza pobuđena umišljanjem beskorisnosti, zapostavljenosti ….Već je četvrti puta sjela na isto mjesto pred lugarnicom, stalno se dižući , ulazila u sobu po n i š t a , sve više rasrđena na Mela, koji je kod stola okretao svoje papire, pa i pitajući da li što želi, a u njoj je bijes rastao, baš zbog Melove mirnoće i očitog zadovoljstva radom na rukopisu. Naskoro će početi vikati kriveći sve i svakoga što je dovedena u ovaj položaj. Nije joj ni palo na pamet da se sama odlučila za odmor u 'pustoši' --- ne, ona je bila silovana da ovamo ide, makar nije htjela!
Što da poduzme ? . . . A tek je treći dan ovdje . . Sama ne može šetati. Pokušala je , no samoća u šumi ju zbuni i ona odustaje. Čini joj se . sve više, da je ovdje nekakav suvišni uljez , koji nikomu ne treba,niti koga zanima. Kad je Mel vidje sjedeći, bez knjige, predloži malu šetnju no ona nervozno odbije. Ipak prođe joj u neraspoloženju i ručak i večera, a noću besanica pobuđujući srdžnu.
U jutro opet sjedne zlovoljna na klupu pred lugarnicom. Sjedi, misli, a ne može smisliti kako 'iz ove kože'
Čini se da je u kriznoj situaciji kao pušač, ovisnik nakon dva-tri dana što je prestao pušiti ili se drogirati, bezvoljna, ali razdražljiva. Misli na sve prijateljice redom, a najviše na onu što sada skija na švicarskim alpama, ili uopće ne skija zabavljena s nekim trenerom. Sve ih mrzi. '' ali ja ne želim biti kao one, no zašto moram biti sada ovdje ,kao gorja od njih ? – i po čemu gorja ? ?''
Domačica ima dobro, zapažajno oko. Vidi, sluti, skoro osjeća što njenu gošću lomi.. Ne prilazi joj, ali namjerno, bespotrebno, nekoliko puta pored sjedeće gošće prolazi, kao da u vrtu nešto radi, bere i nosi u kuću. Doista nosi po jednu mrkvu očekujući da joj se sjedeća prva javi. Znala je iz iskustva da ako je prva nagovori da će ova automatski zauzeti obrambeni stav, a onda je otvoreni, iskreni razgovor nemoguć. Prolazila je već nekoliko puta, kad konačno začuje : '' Mogu li Vam ja nekako pomoći ? Vidim da se tim prenošenjem mučite.''
Sada domačica prividno zauzme obrambeni stav, da bi gošću ponukala nastaviti razgovor ''Ne, ne nije mi teško. To je moj svakodnevni posao. Odmarajte se Vi tako je ugodno na suncu . Bi li Vam bilo draže da Vam što dodam ?''
'' Ne trebam ništa. Hm, a možda je baš to najgorje što ne trebam ništa .''
'' Čini mi se ,ipak, da nešto nije kako treba. Ja bih rado pomogla, ako mi pomognete Vi da ovo brže završim ''- prešla je u direktni napad.
Gošća odmah ustane : '' Pa ja sam rekla da mogu pomoći. Recite što .''
'' Dođite '' Povede gošću u vrt, te joj pokaže cijeli ondje uspješan nasad . Vrt je malen,te uz kratko zadržavanje i malo objašnjenja brzo sve vidješe. Uberu par krastavčića i evo ih opet kod lugarnice na klupi, gdje sad i domačica sjedne, kao da je umorna. Nastupi šutnja. Podulja šutnja kao taloženje dojmova i nekakove odluke , a tada domačica progovori : '' Znate, kroz ovu lugarnicu je prošlo i ja sam ih vidjela, čula pa i upoznala, mnogo žena mlađih i starijih, raznih zanimanja i školovanja, u društvu lovaca i drugih gostiju . Nikada niti jednoj nisam rekla to što ću Vama reči. Možda ćete se začuditi, a možda i uvrijediti. Nije mi namjera ni jedno ni drugo. Naprotiv slutim da moja iskrenost će biti, ako ne sada, a onda možda nekada kasnije shvaćena dobronamjernom kakovu Vam je ja želim dati. –'' – malo pošuti ,kao da se odlučuje, pa ipak nastavi - ''osjećate se razočarana, sama, neshvaćena, skoro napuštena ovdje u šumskoj pustoši, gdje čak ni Vaš glasni vapaj ne bi nitko čuo '' .
Gošća podigne glavu i zagleda se u govornicu Bila je zbunjena u nedoumici kako reagirati. . Na licu , u pogledu ove žene nije vidjela nikakovu zlobu, ni porugu ni nasladu, već brižnost kakova joj je bila u sjećanju na lice njene majke., kad je bila još djevojčica. Zato se nije branila niti išta govorila. Iskreni govor je osjetila kao m e l e m za svoje ranjeno očekivanje. Zagledala se pažljivo u lice žene, potpuno nepoznate, a sjedeće na klupi dodirujući je. Žena bijaše nešto starija, ne više od nekoliko godina, ali čila i vitalna. Iz nje je strujala mirnoča i pouzdanost, pa vjerojatno i životno iskustvo, zato je sa sve večom pažnjom željela da žena govori,a ona da sluša,samo sluša iznenađujuću spoznaju njenoga najintimijega stanja. . . .
Domačica nastavi : ''Ako očekujete da ću Vam govoriti o šumi, miru u šumi, o ambijentu bez zlobe, jala, ali ugodnosti prirodne s v e l j u b a v i , varate se, ne ću. Ne ću Vas ni pitati zašto ste ovamo došli. Mislim da slutim i za to pravi odgovor. Slutim da si ovih prošlih par dana predbacujete, smatrajući da je bila pogrješka što niste kao mnogi Vaši dobri prijatelji sada na nekoj plaži ili na snijegu u društvu prigodnih zainteresiranika za Vas i Vaše tijelo. To sve razumijem. No Vi ste sada ipak ovdje. Prihvatili ste žrtvu u interesu Važega supruga, ne očekujući da će biti tako teško podnosiva, a tek je četvrti dan…
Situaciju možete promijeniti. Za lugarnicu se niste vjenčali ! – No odluku morate donijeti ipak Vi sami, da li ćete pokušati podmiriti svoju umišljenu težnju za koju sada samo jako želite da bude zadovoljstvo, ili čineći također samo umišljenu žrtvu za bliskog Vam Vašeg supruga. Tragedija će biti ako se žrtva pretvori u mržnju onoga koji je vjerojatno htio baš Vama sve najbolje, a nije uspio .. Vidjela sam mnogi odnos muškaraca i žena, ovdje i kod stola i podalje od stola, te slutim da je Vaš odnos prema suprugu i njegov prema Vama nešto posebno, što se svaki dan ne može susresti. Reči ću da mi se čini da je ovaj Vaš zajednički boravak ovdje bogomdana kušnja za Vas, Vaš međusobni odnos i sadržinu braka.. Razmislite što ćete učiniti – otići ili ostati .Želim Vam da ma kakovu odluku donesete, da Vam bude za uvijek zadovoljstvo.Jedna i druga odluka je prema naravi toga čovjeka valjana i neka Vam je na sreću .
Usput samo da Vam kažem : Sutra ćete imati ovdje za ručak ' hladni stol', jer ću ja u jutro otići kilometar ili malo dalje na jedan proplanak gdje znam da ima, paću ih brati, maline, a maline će biti za večeru sa širokom paštom, kao ovdašnji specijalitet, kojega neki ,lovci uvijek naručuju kad su tu, a sada žurim jer inače ne će biti ručka na vrijeme.
<<<<<<<
Ostala je sama sjedeći na klupi. Domačica ju je potpuno zbunila. U svome neraspoloženju nije uopće dokučila, kako promijeniti svoje nezadovoljno stanje, a to je tako jednostavno. Treba samo otići, a to bi sigurmo prijateljica 'M-a' učinla.
Osvrnuvši se vidje kod radničke barake njihovu kuharicu s koritom robe u pranju. Prala je robu, vodom prskala i pritom pjevala. Raspozna popularnu ljubavnu pjesmicu, kojoj je riječi znala i sada ih je u sebi ponavljala.
Nastavak slijedi
Domoljubac - Zvonimir Tomac - iz neobjavljene zbirke
Post je objavljen 02.10.2013. u 15:25 sati.