Noć mi iznova prijeti svojim tepihom sjećanja dok mjesec uz pomoć ulične svjetiljke obasjava brojeve perona na tek usnulom kolodvoru. Upravo tu sad, u pogrešnom trenutku na pogrešnom mjestu naslikat ću život sa velikim i širokim osmijehom na tužnom licu. Bez boje, bez olovke. Bezimeni prolazni život naslikan upravo tu gdje ne smije biti i na pogrešnom mjestu. Karakter mu je takav. Bezobrazno bi bilo udahnuti mu realnost u drugom kontekstu. Nije ovo oprosti, ovo je samo jedan obični dobar dan bez uskličnika. Slikar koji za alat ima polupraznu bocu loše pive, mjesec, broj perona te prolaznost kolodvora. Slika ide samnom pod ruku, nevdljiva onima koji gledaju očima i slušaju ušima. I tako iz dana u dan budit ću se s pogledom na tužno lice s osebujnim osmijehom te sretno lice s tužnim pogledom. Niti jedan od tih pogleda nikad neće značiti ništa, niti će otkrivati nove detalje slike, niti će mu to biti zadatak. Mijenjanje okvira na slici je njen jedini bit. Okvir koji će tog trenutka, pravog ili krivog, najbolje odgovarati pod ruku koja ga nosi. Jednostavna pokretna izložba s jednim mističnim eksponatom. Posjećena izložba. Zapitah se jednog jutra, gledajući sliku, kad je kraj izložbi? Onog trena kad je stavim na zid u pravom trenutku na pravom mjestu. Znam da je neću pogrešno staviti, jer upravo kad je stavim taj trenutak i to mjesto prestat će biti pogrešni.
Post je objavljen 30.09.2013. u 23:35 sati.