Marketing
Oksoplastičari u obrani oksoplastike
Dosta je na ovom blogu pisano protiv oksoplastike, i mislim da je čitateljima jasan stav autora bloga - NE oksoplastici! Ne zato što je to nekakvo rivalstvo plastičara i oksoplastičara, već jednostavno stoga što oksoplastika, odnosno konvencionalna plastika s oksoaditivima koja postaje fragmentirajuća plastika jeste opasnost po okoliš. A pored cijelog niza ekoloških negativnost, tu su i brojne druge negativnosti.
Institut za ambalažu i tiskarstvo Tectus (zvučnog li imena - ne Tectus, već ono "institut") 13. i 14. lipnja 2013. u Donjem Kraljevcu organizirao je Festival ambalaže FEST.A CROPAK u sklopu kojega je održano i međunarodno savjetovanje: "Na pragu EU: ambalaža, legislativa, održivost...".
Na tom savjetovanju sudjelovao je i g. Michael Stephen, zamjenik predsjednika kompanije Symphony Environmental koji je održao predavanje "d2w oxo – biorazgradive tehnologije predstavljaju put u budućnost" te hrvatskoj javnosti predstavio oksoaditive i što je to oksobiorazgradljivost.
Evo što je tom prilikom g. Stephens prezentirao:
d2w oxo – biorazgradive tehnologije predstavljaju put u budućnost
Plastika je lagana, fleksibilna, jaka, izdržljiva, nepropusna na vlagu, pogodna je za reciklažu, ali slučajno ili namjerno, dio plastike uvijek će pronaći način da dospije u okoliš predstavljajući “trn u oku” i nanoseći direktnu štetu.
Stara izreka kaže “Plastično je fantastično” i doista je tako. Riječ je o materijalu koji je oduvijek bio prisutan u životima većine nas koji nastanjujemo ovaj planet i svakako je nešto bez čega ne možemo zamisliti život. Sjetite se samo tipkovnica ili telefona – sadrže plastiku. Srećom po sve nas, ne bacamo svi svoje elektroničke proizvode na ulice i u oceane. Međutim, što se događa kada su ljudi neoprezni i kada plastična ambalaža koju koriste ipak postane otpad?
Razgradiva plastika na tržištu je već mnogo godina, ali na nesreću, za neke je razgradivost nepoznat koncept. Nadalje, postoje različite vrste razgradivih materijala na tržištu, a korisniku je teško uočiti razlike među njima. Brojni aktivisti za pitanja okoliša sumnjičavi su u pogledu tih materijala, ali u posljednjih pet godina upotreba okso-biorazgradivih materijala, jednako kao i znanstvena saznanja o toj problematici, znatno je porasla.
Brojne zemlje sada predlažu zakone koji dopuštaju upotrebu samo okso-biorazgradivih materijala za širok raspon plastičnih proizvoda. Vidjeli smo da se to događa u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Maroku, većini zemalja Balkana, mnogim afričkim zemljama i nedavno u Pakistanu.
Fundamentalna činjenica je da aditiv d2w dodan tijekom proizvodnje pretvara običan plastični materijal nakon isteka životnog vijeka, putem abiotskog procesa uz prisustvo kisika, u materijal s drugačijom molekularnom strukturom. Na kraju tog procesa to više nije plastični materijal, nego postaje materijal koji je inherentno biorazgradiv na isti način kao i lišće. Kao što se i očekuje, nastavlja se proces biorazgradnje i ostaje ugljik u sklopu biljnog svijeta. Vrijeme razgradnje može se podesiti pri proizvodnji po želji, što je razlog zašto često tu tehnologiju nazivamo “kontrolirani vijek”.
Iako se d2w plastični materijal kontroliranog vijeka može reciklirati ako je prikupljen tijekom životnog vijeka, on je projektiran tako da riješi probleme plastičnih materijala koji ostanu u okolišu i realno se ne mogu sakupiti za reciklažu, oporabu ili spaljivanje. Njegova osnovna vrijednost leži u mogućnosti da razgrađuje samostalno i što će trajati mnogo kraće u okolišu od običnih plastičnih materijala, ali dovoljno dugo da posluži svrsi kojoj je početno namijenjen. Aditiv d2w sada koriste mnoge kompanije u području plastičnih materijala.
Symphony aditivom d2w snabdijeva više od 60 opskrbljivača u 90 zemalja. U 2011. godini Agencija za okoliš Velike Britanije objavila je studiju “Procjena životnog ciklusa” koju je provela američka agencija Intertek, a koja je pokazala da okso-biorazgradiva plastična vrećica ima bolje procijenjeni životni ciklus nego papirnata ili razgradiva (bio) vrećica. Izvještaj je također osvijetlio činjenicu da su PE-HD plastične vrećice za svakodnevnu upotrebu gotovo 200 puta manje štetne za klimu no papir, pamuk ili jutene vrećice, osim ako potonje nisu upotrijebljene jako mnogo puta. I u 2012. Intertek je donio procjenu koja je uključivala učinke opada i zaključila da okso vrećica ima bolju procjenu životnog ciklusa od konvencionalne ili razgradive plastične vrećice.
Nitko ne bi trebao misliti da je d2w “srebrni metak” za rješenje problema i ljude treba poticati da se odgovorno ponašaju prema otpadu koji stvaraju, ali vjerujemo da je d2w najbolji način da se regulira zabrinjavajući problem plastičnog otpada. Kada bi sva plastika koja danas pluta Pacifikom bila proizvedena s d2w aditivom, najveći dio bi se sigurno razgradio i prije nego što bi plastika dospjela do oceana.
Ponekad čujemo da se govori da biorazgradiva plastika pridonosi stvaranju otpada, ali ne postoji dokaz da je tome doista tako. Ustvari, nemoguće je reći razliku između konvencionalne i okso vrećice bez upotrebe znanstvenih instrumenata, a neodgovorni pojedinci zasigurno ne čitaju etikete prije no što odluče baciti svoj otpad u okoliš.
Međunarodni standardi za razgradivu plastiku sadrže testove koji osiguravaju da nisu prisutni teški materijali i da nema ekološki toksičnih elemenata, a prije uvođenja okso-bio u Ujedinjene Arapske Emirate, njihovo ekološko tijelo (ESMA) provelo je detaljna ispitivanja te tehnologije. Proučena je stručna literatura i izvješća te su ispitivanja vršena u Symphonyju i nezavisnim organizacijama. ESMA je slala i inspektore da izvrše detaljan uvid u rad laboratorija u Symphonyju u Velikoj Britaniji, kao i u proizvodna postrojenja d2w, a prije izdavanja njihova certifikata o odobrenju primjene.
Uvjereni smo da d2w okso-biorazgradiva plastika predstavlja rješenje za tekuće probleme koji će pridonijeti čišćoj budućnosti.
Antibakterijski d2p – uloga plastike u umanjenju zdravstvenih opasnosti
Svijet u 21. stoljeću je svijet u kojem se zbivaju demografske promjene. Ljudi žive duže i postoji veća potreba za oslanjanjem na zdravstvene institucije. Sukladno tome, dolazi i do povećanog rizika od bolničkih infekcija koje mogu uključivati infekcije koje bolesnici pokupe tijekom boravka u bolnici, kao i one koji mogu dobiti i oni koji ih posjećuju u bolnici. Ministarstvo zdravlja Velike Britanije je u ožujku 2013. upozorilo na “katastrofalnu prijetnju” koja dolazi od antibiotske rezistencije. U specijalnom izvješću o liječenju infekcija otpornih na lijekove, rastuća otpornost na antibiotike svrstana je, uz terorizam, u vodeće rizike.
U Symphonyju vjerujemo da možemo pomoći u smanjivanju incidencije infekcija kroz naš spektar d2p antibakterijskih i antigljivičnih aditiva za plastiku.
d2p predstavlja glavnu seriju koja omogućuje antimikrobnu izvedbu. Aktivni sastojci testirani su protiv više od 50 uobičajenih organizama i opasnih bakterija.
Nema potrebe za ograničavanjem upotrebe tih materijala samo na bolničke ustanove. Postoji sve veća briga i za okruženja u kojima može nastati i proširiti se infekcija, kao što su škole, kantine, višenamjenska okruženja gdje se bakterije mogu prenijeti s jedne osobe na drugu, npr. rukohvati u prijevoznim sredstvima, kvake, kompjuterske tastature, površine stolova itd. Također se može upotrebljavati za osobne predmete kao što su mobiteli ili kreditne kartice kojima se služe i drugi ljudi koji mogu biti potencijalni nositelji mikroorganizama.
Aditiv d2p štiti od Gram-pozitivnih i Gram-negativnih bakterija. Također posjeduje visoku toleranciju na temperaturu kako bi mu se održala svojstva tijekom čestih čišćenja ili pranja. Jednom tretiran s d2p, plastični materijal može se obrađivati na do 600 °C bez gubitka antibakterijskih svojstava.
Antimikrobna plastika pomoći će u zaštiti od MRSA-e, E.coli, salmonele, listerije, pseudomanasa i spergillus nigera. Uz bakterije, kao prijetnja zdravlju, nalaze se i spore gljivica, koje uzrokuju rast plijesni na prehrambenim proizvodima, kao što je primjerice kruh. Dok očekujemo odobrenje za kontakt ovog aditiva s hranom, radimo na uključivanju d2p u neprehrambene proizvode gdje je prisutna zdravstvena opasnost.
d2t sustav koji štiti od krivotvorenja
Jedna od posljednjih novosti iz Symphonyja je razvoj druge tehnologije koja može osigurati svojstva koja štite proizvod od krivotvorenja. U svijetu je sve jači biznis krivotvorenja, osobito u nekim dijelovima Europe i Azije. Nekada je krivotvorenje toliko usavršeno da je ljudskom oku teško procijeniti razliku između originalnog proizvoda i krivotvorine.
Naši su briljantni znanstvenici vrijedno radili kako bi razvili d2t oznaku koja je na tragu tehnologijama zaštite od krivotvorenja. Te tehnologije pružaju našim potrošačima mogućnost da precizno odrede sadržaj svojih plastičnih proizvoda i plastične ambalaže, što njima i njihovim klijentima omogućuje sigurnost. d2t sustav protiv krivotvorenja osigurava jedinstveni trag koji je dodan proizvodu u proizvodnoj fazi, a jednom kada je d2t dodan bilo kojoj plastici, lako je odrediti je li proizvod original. Najčešći krivotvoreni proizvodi su cigarete, parfemi, satovi, a mi smo ovdje kako bismo spriječili da se to i dalje događa. Vaš proizvod može biti pakiran u svoju uobičajenu ambalažu, ali ljudsko oko neće moći prepoznati d2t na ambalaži. Potrebno je nabaviti uređaj koji je nazvan d2Detector, a koji također osigurava Symphony, koji će tada moći pročitati točne sadržaje vašeg ambalažnog materijala i dokazati što je original, a što ne. Postoji i visoko sofisticirani d2t forenzični sustav oznaka za visokovrijedne proizvode. On sadrži silikonski čip, ne veći od zrnca soli, u koji možemo programirati jedinstvene identifikacijske podatke.
Michael Stephen,
Symphony Environmental Ltd, Ujedinjeno Kraljevstvo
Rad prezentiran na međunarodnom savjetovanju
“Na pragu EU: ambalaža, legislativa, održivost...” ,
FEST.A CROPAK 2013, 13. i 14. lipnja, Donji Kraljevec
Dosta je na ovom blogu pisano o oksobiorazgradljivoj plastici, odnosno o oksofragmentirajućoj plastici i mislim da je čitateljstvu jasan stav autora bloga: NE oksoplastici! Taj stav nije stav nekog pojedinca, već je stav i Društva za plastiku i gumu, jedinog stručno-znanstvenog udruženja na području plastike i gume u Hrvatskoj. To je i stav najznačajnijih europskih plastičarskih asocijacija - PlasticEurope, koje oksodegradaciju ne smatra biodegradacijom što je vidljivo iz sljedećeg dokumenta, European Bioplastics koji u svom dokumentu izražavaju svoj službeni stav da oksoplastika nije oksobiodegradabilna plastika već oksofragmentirajuća plastika, odnosno da je pojam oksobiodegradabilnost krivi i zbunjujući. Možda najsnažnije protivljenje oksoplastici izrazilo je Europsko udruženje prerađivača plastike - EuPC koje je sa svoje nedavno održane godišnje konferencije u službenom dokumentu zatražilo zabranu oksoplastike.
Svi navedeni dokumenti najvažnijih plastičarskih asocijacija Europe jedinstveni su u svojim stavovima protiv oksoplastike. Evo što se konkretno zamjera oksoplastici?
Iz izlaganja g. Stephena vidljivo je da proizvođači i prodavači oksoaditiva ističu (navodne) prednosti plastike s tim aditivima kao:
1. može se reciklirati
2. degradacija je znatno ubrzana i smanjena je s nekoliko stoljeća na nekoliko mjeseci
3. svaki proizvod ima svoj program degradacije i isti se može pratiti
4. oksodegradabilnost je rješenje za otpad
5. da je plastika odbačena u ocean sadržavala oksoaditive, ne bi bilo velike pacifičke nakupine smeća
6. biorazgradnja se odvija u normalnim uvjetima okoliša
7. razgradnja se odvija do molekulne razine
8. biorazgradljiva vrećica je prihvatljivija za okoliš od klasične plastične vrećice
Plastičari, stručnjaci i zaštitnici okoliša imaju svoje kontraargumente:
1. Plastika s oksoaditivima ne može se reciklirati. Brojni proizvođači oksoaditiva i plastike s tim aditivima prešućuju da se oksoplastika može reciklirati samo u proizvodnim pogonima za proizvodnju tvorevina od teo plastike, gdje je smiješa s ostalim oksoplastičnim proizvodima. U drugim postrojenjima se oksoplastični proizvodi ne mogu reciklirati jer bi kontaminirali plastiku kod koje se ne traži degradabilnost (npr. izolacija kabela i žica).
2. Jeste, proces raspadanja je znatno skraćen, ali nije potpun. Plastični proizvod, npr. vrećica raspada se u tisuće malih komadića i oni zagađuju tlo.
3. Kako se može osigurati praćenje nekog proizvoda na današnjem tržištu, punom prodavača i preprodavača. Pogotovo, kako osigurati praćenje korištenja nekog oksoplastičnog proizvoda i nadzirati to praćenje ako se radi o proizvođaču u centralnoj Kini, a proizvod je završio na tržištu SAD-a? Ta vrsta sljedivosti (e. traceability) - ili nije moguća, ili ako je moguća onda je vrlo skupa.
4. Tvrdnja da je oksoplastika rješenje za okoliš jednostavno nije istinita. Još jedna glupost prodavača, a koja dobro zvuči "zeleno osviještenim potrošačima". Oksoplastika je opterećenje za okoliš - jer se raspada u sitnije komadiće plastike koje zagađuju tlo, a tlo se tom prilikom zagađuje i teškim metalima kao što je olovo i kadmij koji dolaze od soli metala od kojih se rade oksoaditivi. Promocija ove plastike upravo kod potrošača stvara dojam "slobodno baci - samo će nestati", te dolazi do još većeg odbacivanja plastičnih proizvoda. Osim toga, raspadanjem gubi se mogućnost ponovne upotrebe osnovne sirovine - potrošnja prirodnih resursa te se gubi energija koja je "ugrađena" u plastični proizvod. Recikliranjem se mogu sačuvati te dvije sastavnice plastičnih proizvoda - materijal i energija, a oksodegradabilna plastika suprotna je pojmu recikliranja.
5. Tvrdnja da velike pacifičke nakupina smeća (Pacific garbage patch) ne bi bilo da je plastika izrađivanja s oksoaditivima nije točna. Malo vjerojatno da bi se to dogodilo, jer za okosdegradaciju je potrebna temperatura i kisik. Ali, i da se razgradi svaki plastični proizvod koji pluta (najčešće je to plastični ribarski pribor, plastične boce i čaše, plastični poklopci, pa tek na kraju plastične vrećice) u tisuće sitnijih komadića, tek tada bi postali nenamjerna hrana za morske životinje koje bi ih nekontrolirano gutale i kao takve kontaminirane plastikom nam dolazile na naše stolove. I sadašnja situacija je dovoljno nepovoljna.
6. Tvrdnja da će se odbačeni oksoproizvod sam razgraditi u prirodi je netočna. Za ovu vrstu razgradnje potrebna je povišena i konstantna temperatura. Nadalje, biodegradabilnost se dokazuje testom, gdje je pri visokoj temperaturi oksoplastika razgrađena u sitnije komadiće te su ti sitni komadići pomiješani sa zemljom, a zatim je mjerena emisija CO2 kao dokaz biološke aktivnosti - biorazgradnje. Zanimljiv test, samo se u prirodi ne može osigurati konstantna i dugotrajna povišena temperatura koja je preduvjet razgradnje. Od dva stupnja biorazgradnje - fragmentacije i mineralizacije plastični proizvodi s oksoaditivima imaju samo prvi dio - usitnjavanje. Nema mineralizacije jer te fragmentirane djeliće niti jedan mikroorganizam neće prepoznati kao hranu. Dakle nema pretvorbe organskog ugljika u anorganski.
7. Problem biorazgradljivosti jeste upitno usitnjavanje odbačene plastike na odlagalištima. Ako se pogledaju web stranice proizvođača aditiva, tamo ćete naći da se plastika neće razgraditi niti usitniti u anaerobnim uvjetima (bez dovoljnog prisustva zraka) koji vladaju na odlagalištima. Proizvođači aditiva naglašavaju da će se plastika razgraditi ukoliko je prisutno dovoljno kisika, a već nakon petnaestak centimetara gornjih naslaga smeća na odlagalištima nema dovoljno kisika te je i biorazgradnja upitna.
8. I na kraju pitanje - što je manje štetno za okoliš - otpuhana jedna vrećica ili otpuhanih 1000 komadića plastike? Naravno, nije dobro ni jedno ni drugo. Ali, otpuhana vrećica se može pokupiti i reciklirati, a tisuće malih komadića plastike ostaju u zemlji i kontaminiraju je.
Valja svakako istaknuti i ponoviti stav europske asocijacije bioplastičara European Bioplastic koja se jasno očitovala protiv oksorazgradljive plastike zbog svih navedenih razloga. U svom očitovanju jasno su istaknuli:- oksorazgradnja nije biorazgradnja i oksoplastika ne može se smatrati bioplastikom
- proces fragmentacije koji je prisutan kod oksoplastike ne može se smatrati biorazgradnjom
- fragmentacija oksoplastike nije rješenje za plastični otpad
- akumuliranje plastičnih fragmenata predstavlja opasnost za okoliš
- oksoplastika ugrožava sustav recikliranja plastike
Kao i Europskog udruženja prerađivača plastike - EuPC koji su jasno od europskih zakonodavaca zatražili zabranu oksofragmentirajuće plastike.
Sapienti sat!
Post je objavljen 30.09.2013. u 10:27 sati.