GLAVNI JUNAK JEDNE KNJIGE
Glavni junak jedne knjige
dosao mi da se zali
dosao mi da se zali
dosao mi da se zali
Divno bjese glavni biti
dok me nisu procitali
dok me nisu procitali
dok me nisu procitali
Svijetu je svega dosta
niceg zeljan nije osim
glavnih junaka
Saznali su moje mane
moje tajne, moje tuge
moje tajne, moje tuge
moje tajne, moje tuge
Pokidali neke strane
i posli da traze druge
i posli da traze druge
zatim posli da traze druge
Svijetu je sveg', sveg', svega dosta
on ceka svog' gosta
a dusa se trudi svaka
da ima svog junaka
Slika 1.
Spustila se tmurna jesenja večer. Cmolji kiša. Vraćam se s mužem iz grada i stajemo pred seoskom trgovinom... jer sam zaboravila nešto sitno kupiti.... Utrčim unutra i vraćam se brzo. Vidim ga kroz orošeno staklo kako negoduje mahanjem glave... jer me vidi kako teglim neki paket... a koji nisam imala u planu kupiti. I točno znam koje mu se gunđanje vrti glavom. Neće on ništa reći... ali sada misli: „Sunce joj žareno, ta nikada ne kupi samo ono po što je krenula... uvijek vidi još nešto, pa još nešto... pih te babe!“ Uletim u auto.... a on gleda paket u mojim rukama. Prvo šuti... a onda u čudu kaže: „Kupila si bebu?“ Odgovaram ozbiljno: „Nije ti to beba. To je porculanska lutkica.... Emma Bovary!“ Smješka se on i pita: „Igrat ćeš se s Emmom?“ Ja: „Neću. Čuvat ću je za unuku.... a kupit ću i još neke, samo da stignu... „ Nije rekao više ništa... i bolje da nije. Ja sam Emmu sakrila... tako zapakiranu na gornju policu ormara, da još i klipanima ne bih morala objašnjavati zašto sam kupila lutku. Kako bi uopće muškarci mogli razumjeti potrebu žena da omiljene likove iz knjiga drže sakrivene u ormarima?!!!
U svakom slučaju bolje je kad nam iz ormara ispadaju porculanske lutkice nego kosturi.
Slika 2.
Nazvala me u petak moja jedina prava prijateljica. Kad mi je odgovorila na pitanja o zdravlju, majci, karijeri... pitala sam je ono najškakljivije i najvažnije... „kako ljubav?“
I tada začujem u slušalicu: „A, u vražjumater.... svi su se normalni do sada već poudali, poženili, porastavljali, izrodili dječurlije... a samo je meni sudbina namijenila da moram živjeti kao u romanu: „NIJE VAŽNO“ I ne, neću napisati ime poznatog romana.... jer bih je tako izdala..... jer cijeli svijet zna tu priču, kao što veliki dio svijeta zna ime moje najbolje prijateljice. J))))))) Bila je tako iskreno ljuta, oštra, raspigana. Kad druge žene pitaš za ljubav one obično počnu sliniti, izbacivati stihove, nekako postaju usiljeno i lažno nježne, pristojne... ponizne..... ma prave žrtve... na koljenima..... rečenice im zvuče poput kolačića s prelijevom od najfinije čokolade. Samo ona kroz psovku i spominjanja vragove majke može govoriti o onome što joj znači sav njen svijet. Zato je i volim.... tako iskrenu, ljutu, drsku..... s rečenicama koje liče na ostatak pojedenih pilećih leđa..... i to kada ih je oglodao pravi gurman... onako, da na njima nije ostao ni komadić mesa.
Počela sam se glasno smijati... i dogovorile smo da ćemo nastaviti uskoro... na ručku, jer se o tome ne priča telefonom.
O svakom životu bi se mogao napisati roman. Baš kao na policama s knjigama, bilo bi tu šarenog sadržaja... neki od tih romana bili bi napeti, neki dosadni do bola, možda slinavi... u rangu onih ljubića za plažu, poneki bi bili pravo horor štivo, prepuno zlostavljanja, boli i nepredviđenih strahota... a neki bi bili poput najljepših svjetskih romana na kojima smo odrastali... utkali ih u temelje svojih mladenačkih snova.
Naslijedila sam knjige trojice čarobnjaka, koji su otišli s ovog svijeta. To nisu romani njihovih života... jer oni svoje nisu napisali. Ali izbor knjiga koje su ostavili iza sebe je u svakom slučaju nešto što puno govori o njima i ostavlja trajnu poruku nama... koji smo ostali iza njih. Zato je važno ostaviti svoj izbor za one koji dolaze iza nas..... pa nije loše uz roman pridružiti i porculansku lutkicu.
Davno sam pročitala romane koji su inspiracija za ovu kolekciju lutkica. U zadnja dva desetljeća čitam knjige i štivo u kojemu likovi nisu tako romantični, lijepi i zanosni.... ali su glavni likovi u pričama svojih života... sa svojim tamama i svjetlostima... sa svojim dobrim i lošim izborima... svojim viđenjem svijeta koji im je pozornica za predstavu njihovog života.
Police su prepune nenapisanih romana... životnih priča. Za neke je i bolje da ostanu nenapisane, a za neke je prava šteta da nisu zapisom sačuvane.
I zato se ne treba ljutiti kad nas vlastiti život podsjeti na neki dobar roman.... jer to znači da je taj život sadržajan. Bez obzira što se možda u tom trenutku nalazimo na nekoj nezgodnoj stranici, nekog nezgodnog poglavlja. Koliki ljudi prožive život i u vlastitom romanu života su tek sporedni likovi, tek žrtve ili potrčkala glavnim likovima.
Blogeri/ce, jeste li glavni junak svoje knjige?
Post je objavljen 29.09.2013. u 19:04 sati.