Pregled posta

Namještanje frizure / namještanje glave?

Uvijek se veselim suboti, a ovu sam morala ići kod frizerke.
Nadala sam se da ipak neću u salonu boraviti duže od tri sata s obzirom na to da sam morala obnoviti i pramenove i šišanje plus frizura koju mi uvijek „naprave“, iako im lijepo kažem da samo osuše jer ne idem nigdje (2ipo bi bilo idealno, ali..), no na kraju sam tamo provela puna četri i po sata.
Frizerka je bila sama, naručila očito previše mušterija, no sve u svemu - nije to njoj loše išlo, samo što – jedna mušterija bila je ipak previše. I upravo zbog nje, ja sam ostala valjda sat ipo duže.
No, nisam imala namjeru kukati zbog tih sat ipo jer u konačnici nije neprofesionalnost ta koja mi je zaokupila pažnju.

Dakle, mušterija koja je uletila u salon bila je lijepa, zgodna i njegovana žena. Sitnije građe, vitka, izvrsno odjevena – kasnije ću otkiriti – 44-godišnjakinja, doktorica u jedoj od naših poznatih bolnica.

Primijetila sam da je malo smušena.
Pitala je prvo frizerku može li je primiti, a ova joj je rekla da će morati čekati s obzirom na to da se nije naručila, na što je ova pristala.
Sjela je i odmah počela pričati, iako nas je u salonu bilo više, iako je do njezina ulaska u salonu tekao razgovor.
Tako smo odmah saznali da je bila noć prije na vjenčanju na koje je išla poslije posla pa „nije stigla frizeru, već se samo počešljala“ i kako je bila riječ o vjenčanju njezina „zaostalog“ bratića – zaostalog u smislu da se čovjek prekasno odlučio oženiti, jer IMA PREKO 40.
Dakle, godine u kojima se valjda POŠTEN SVIJET na koji ona cilja već rastavlja.
I tako je ona na toj svadbi, umjesto da se zabavlja, s nekom rođakinjom CIJELO VRIJEME do u detalja proučavala sve prisutne žene i – KOMENTIRALA.
Došle su do vrlo značajnog i bitnog zaključka na samom kraju večeri, a to je da – ovdje ću citirati jer se komentar odnosio i na mene:
„Neka mi gospođa ne zamjeri, ali sve brinete su bile jako zgodne, a sve plavuše bile su nekako iste.“
A ja sam se lijepo nasmiješila i gospođi ko iz topa odgovorila:
„Naravno da se ja na to uopće neću uvrijediti. Naime, ja svoju boju kose i frizuru jako volim, odlično se s njom osjećam i ne pada mi na pamet uspoređivati se s drugima i mijenjati frizuru samo zato jer druge frizure drugim ljudima dobro stoje.“

Gospođa je proučavala katalog pa pokazala frizerki što bi ona htjela i frizerka joj je odmah rekla da bi ta boja kose za nju bila izvrsna. Bila je riječ o toploj smeđoj sa svjetlijom nijansom narančaste. Ovdje molim oprez jer ja tu boju ne mogu dovoljno dobro opisati i ovo „narančasta“ sam napisala samo zato jer u opisu boje tako stoji, a inače na fotografiji se ne bi ni reklo da se radi o narančastoj.
Čim je frizerka spomenula „narančasti pigment“ nastala je drama svjetskih razmjera.
Jer ona ŽELI TU BOJU S FOTOGRAFIJE, ali NE ŽELI DA SE FARBA S IČIM NA ČEMU STOJI RIJEČ „NARANČASTA“.
Frizerka joj boju još nije ni smutila, a cijeli je salon morao slušati o nijansi boje na njezinoj kosi.
Naravno da je i svih nas upitala kako bi joj ta boja stajala. Jednostavno, svi smo morali biti uključeni u taj PROBLEM.
Namjerno sam napisala da se radi o svjetskom razmjeru istog, jer u tom je trenutku naš svijet bio okupiran zidovima i prozorom frizerskog salona.
- Ako ja budem NARANČASTA, ostajemo u salonu sve dok to ne ispraviš, Martina“
- Ja ne želim imati kosu boje MRKVE, to je grozno.
- Ako ja budem imala kosu boje mrkve, nećeš dobro proći.
Ove rečenice i varijacije istih vrtjele su se sve dok nije ugledala konačnu boju, a koja je stvarno bila lijepa i stvarno joj je na lijepo lice i ten odlično pristajala.
Do tad su je svi smirivali, a ja sam pokušala čitati knjigu koju sam donijela sa sobom jer nemam baš previše živaca za ljude koji moraju biti u centru pažnje pod svaku cijenu, a posebno kad se radi o banalnim stvarima koje se tako i tako lako poprave.
Usput je pričala o svom sinu kako će ga dati u privatnu gimnaziju, iako je odličan đak, a navodila je oko njega još niz detalja koje ipak u ovom postu neću iznijeti jer imam potrebu bar na taj način zaštititi dijete o kojemu valjda tko god pozna njegovu majku ionako „zna sve“, jer ona nedvojbeno pripada klubu onih majki koje su, na žalost danas u većini, a koje neprestano melju o svojoj djeci gdjegod stignu.

Kad je vidjela da neće postati Mrkva, uslijedio je PROBLEM oko frizure, hoće li samo popraviti svoj bob, s naglaskom da mora djelovati FRANCUSKI, da i ona bude poput prave Francuskinje ili da se ipak malo više šišne.
Naravno, u tom kontekstu spomenula je da je već stara, da je bolje da frizura pada uz lice da se ne vide NEPOSTOJEĆE ili valjda JEDVA POSTOJEĆE bore (jer je žena stvarno lijepa, lijepog lica i ja bora nisam vidjela, iako je sjedila do mene), a kad je svoje lice proglasila BUCMASTIM, meni je stvarno kap prelila čašu pa sam zakolutala očima i udubila se u knjigu, čvrsto odlučivši da je što se mojih komentara tiče - to bilo to.

Frizurom je bila zadovoljna. Na prvu.
Hvala Bogu, jer zamislite što bi bilo da se ošišala, a da joj se nije sviđalo?
Kuku lele, ja bih još sjedila u salonu i čekala da se završi stavljanje umetaka u njezinu kosu.
Da bi se na kraju opet, vjerojatno, ošišala.
Ali čim je s ogledalom izašla vani, počela je negodovati DA JE IPAK PRECRVENA, iako je svima bilo jasno da nema ni C od crvene.

Kad je napokon otišla, saznala sam od frizerke o njezinim godinama i da je ona doktorica i da se nedavno rastala, a bivši muž je našao neku dosta mlađu.

Još je nešto ova pričala, ali ja sam se udubila u misli. Ti posjeti frizerskim salonima kad nije baš da ti se žuri, pa eto možeš čekati koji sat duže, mogu doći kao neka lekcija koju si doduše već čuo, već o njoj razmislio, a onda se dogodi da ti život pred oči stavi konkretan primjer te lekcije pa se sve ono što si naučio samo još bolje posloži.

Pitala sam se, što treba jednoj lijepoj, zgodnoj, obrazovanoj ženi koja drži do sebe da svoju nesigurnost i svoje komplekse rasprostrane pred neznancima u frizerskom salonu?
Što njoj treba ići na svadbu na kojoj se ne zabavlja, već se zgurala u vjerujem, izvrsnoj haljini i cipelama, u neki kantun i s rendgenskim okom snimala žene sa svadbe i još na kraju zaključila da je očito njezin problem što joj je kosa BLOND, a ne smeđa pa je odmah ujutro nakon što je došla sebi i popila kavu odletjela u frizerski salon da se to popravi.
Jer su brinete te koje trenutno vladaju.

Što to treba ženama danas?

Nekako budem ponosna na sebe što sam karakter kakav jesam i što znam da me ne određuje ni boja kose ni odjeća ni obuća (iako volim lijepe stvari) i što u pravilu ne radim drame oko toga svega.
Odjeću ne stavljam u prvi plan, nego sebe i baš zato mi svi često govore kako super izgledam, iako se sredim u 15-20 minuta, uključujući make-up. Biram ono u čemu ću se dobro osijećati, a energija kojom čovjek zrači je ono što u konačnici ljude privlači. Ljude koji nisu površni, nravano, a za ove ostale me ionako nije briga.

Učvrstila sam nakon subotnjeg posjeta salonu svoja razmišljanja i dobro mi je došlo pročitati staru lekciju. Čovjek se treba s vremena na vrijeme podsjetiti i nečeg već pročitanog, da u moru i šušuru današnjeg hektičnog vremena punog histeričnih žena (ali i muškaraca) bude oprezan i ne zabrazdi.

Alternativa je – otići i promijeniti frizuru.
Očito je u frizuri problem, ako već u nama nije.



Post je objavljen 29.09.2013. u 10:28 sati.