Sveučilišni profesor razotkriva najveće laži u svijetu financija, medicine i znanosti
Napisao Goran Ćaćić
Kanadski profesor fizike sa stalnim statusom sveučilišnog predavača, koji je otpušten zbog razilaženja u mišljenju s fakultetskim vlastima, poljuljao je redove znanstvene zajednice tvrdeći da općeprihvaćene postavke ekonomije, medicine i znanosti služe kao mreža laži kojom se štite i održavaju strukture na vlasti.
Dr. med. Denis G. Rancourt © lipanj 2010.
Blogsite: http://activistteacher.blogspot.com/
'Većinu političara, prema dostupnim pokazateljima, ne zanima istina nego moć i očuvanje te moći. Kako bi se njihova moć održala, neophodno je da ljudi ostanu u neznanju, da žive nesvjesni istine, čak i istine o svojem vlastitom životu. Prema tome, ono što nas okružuje golema je tapiserija laži, koju i sami pomažemo tkati' – Harold Pinter, govor povodom dobivanja Nobelove nagrade (za književnost), 2005.
Održavanje hijerarhijskih struktura koje upravljaju našim životom ovisi o 'golemoj tapiseriji laži, koju i sami pomažemo tkati', a koju spominje Harold Pinter. Prema tome, glavne institucije koje nas ubacuju u svoju hijerarhiju, kao što su škole, sveučilišta te masovni mediji i korporacije vezane uz estradu, prvenstveno žele stvarati i održavati takvu tapiseriju. Među njima su etablirani znanstvenici i intelektualci svih fela zaduženi za 'tumačenje' stvarnosti.
Ustvari, znanstvenici i 'stručnjaci' definiraju stvarnost kako bi je uskladili s vječno adaptirajućom dominantnom mentalnom tapiserijom datog trenutka. Oni također osmišljavaju i stvaraju nove ogranke tapiserije koje služe specifičnim skupinama moći pružajući im nove načine iskorištavanja drugih. Ti visoki svećenici bivaju nagrađeni visokim društvenim i klasnim položajem.
Novčana laž
Jedan od najznačajnijih primjera predstavljaju ekonomisti. Vjerojatno nije slučajno da su u Sjedinjenim Državama krajem 19. stoljeća ekonomisti bili prvi profesionalni analitičari koje je trebalo 'slomiti' u bici za određivanje granica akademskih sloboda na sveučilištima. Od tog trenutka nadalje akademski će sustav nametati strogu operativnu podjelu između istraživanja i teoretiziranja kao prihvatljivih stvari, i društvene reforme kao neprihvatljive.1
Svaki intelektualni teoretičar koji je htio sačuvati svoj položaj razumio je što to znači. Kao nusproizvod svega toga, znanstveni su teoretičari postali virtuozi na polju gajenja vlastite važnosti, usprkos tom fatalnom ograničavanju njihove društvene relevantnosti, uz šuplje fraze kao što su: 'istina je naše najmoćnije oružje', 'naliv-pero je moćnije od mača', 'dobra ideja može promijeniti svijet', 'razum će nas izbaviti iz tame' itd.
Tako se ekonomija posvetila zabašurivanju laži o novcu. Loše prakse posuđivanja, namještanje cijena i monopolistička kontrola bile su glavne prijetnje prirodnoj pravdi slobodnog tržišta, a pojavljivale su se samo kao greške u pretežno samo-regulacijskom sustavu kojeg se moglo obuzdavati prilagođavanjem kamatnih stopa i drugih 'mjera sigurnosti'.
U međuvremenu, niti jedna općeprihvaćena ekonomska teorija uopće ne spominje činjenicu da se sam novac stvara na veliko u bankovnom sustavu dijelnih rezervi u vlasništvu tajnih privatnih interesa čiji su predstavnici dobili dopuštenje da stvore i određuju dug kojeg se mora platiti iz realne ekonomije (uz kamate). Time se neprekidno koncentriraju vlasništvo i moć nad svim lokalnim i regionalnim gospodarstvima.
Mi, ostali, novac moramo zaraditi i ne možemo ga tek tako stvoriti, a u trenutku smrti nikada ga ne posjedujemo u većim količinama. Srednji stalež plaća najamnine ili pak hipoteke. U stabilnim područjima, sustav ropski niskih plaća održava se i dodatno pogoršava, a na svim novozauzetim teritorijima uvodi se u svojim najopakijim varijacijama.
Gotovo je nevjerojatno da se najveća ekspolatacijska prevara (stvaranje privatnog novca kao duga) koja je ikada izvršena i primijenjena na cijelom planetu, u ekonomskim teorijama uopće ne spominje. Ekonomisti su toliko zaokupljeni modeliranjem uspona i padova dobiti, prihoda, stopa zapošljavanja, vrijednosti dionica i koristi od spajanja poduzeća za eksploatatore srednje razine, da ne zamjećuju njihovo zaobilaženje temeljnih elemenata. Oni modeliraju plan izgradnje a istodobno ne žele vidjeti da je određeni teren trusno područje podložno potresima, s lešinarima koji kruže u visini.
Financijeri, dotle, sami pišu i prepravljaju pravila, a makroekonomske teorije prešućuju i taj proces. Jedini ljudski element koji ekonomisti uzimaju u obzir u svojim 'prognostičkim' matematičkim modelima je niskorazinsko ponašanje potrošača, a ne visokorazinska manipulacija od strane sustava. Korupcija je općeprihvaćena norma, ali niti njoj se ne pridaje pažnja. Privrede, kulture i infrastrukture nacija namjerno se uništavaju kako bi zapale u dužničko ropstvo preko novih i većih nacionalnih dugova koji će opteretiti mnoge buduće generacije, dok ekonomisti predviđaju navodne katastrofalne posljedice neplaćanja tih dugova...
Sredstva upravljanja šefovima, nama ostalima 'figa': ekonomski stručnjaci, baš vam hvala!
Laž o medicini kao stvaratelju zdravlja
Svi smo mi čuli ponekog liječnika, intervjuiranog na radiju, kako, ničim izazvan, iznosi smjelu pretpostavku o tome da se očekivana životna dob povećala zahvaljujući suvremenoj medicini. Istina je pak sasvim drugačija.
Očekivano trajanje života u zemljama zapadnog svijeta povećalo se zahvaljujući povijesnom izostanku građanskih i teritorijalnih ratova, boljoj i dostupnijoj hrani, rjeđim nesrećama na radnom mjestu i izvan njega te sveukupno boljim uvjetima života i rada. Najpouzdaniji pokazatelj osobnog zdravlja unutar i između zemalja je ekonomski status, bez obzira na mogućnost pristupa medicinskoj tehnologiji i farmaceutskim proizvodima.
Stanje je zapravo gore nego što bi trebalo biti jer medicina, u biti, ima negativan utjecaj na zdravlje. Medicinske greške (ne računajući pogrešno pripisane smrtne slučajeve uzrokovane uredno pružanim 'tretmanima') treći su po redu uzrok smrti u SAD-u nakon srčanih bolesti i raka, a između te oprezne i ublažene procjene glede broja smrtnih slučajeva izazvanih medicinskim pogreškama i četvrtog po redu uzroka smrti zjapi veliki jaz.2 Budući da medicina ne može učiniti mnogo u slučajevima srčanih bolesti i raka, i budući da ima vrlo malen statistički pozitivan utjecaj u sferi traumatoloških intervencija, slobodno možemo zaključiti da bi se javno zdravlje poboljšalo kada bi svi liječnici jednostavno nestali. Pomislite samo na svo to vrijeme i stres kojih bi bolesni ljudi bili pošteđeni.
Jedno od najopasnijih mjesta u društvu je bolnica. Medicinske pogreške uključuju pogrešne dijagnoze, loše recepte, recepte za lijekove koji se ne bi smjeli uzimati s drugim lijekovima, nepotrebne kirurške zahvate i nepotrebne ili loše pružene tretmane, uključujući kemoterapiju, radioterapiju (zračenje) i korektivnu kirurgiju.
Ta se laž proteže sve do mita da liječnici barem malčice razumiju kako funkcionira ljudsko tijelo. Ova dobro štićena laž ohrabruje nas da se uzdamo u liječnike, čime otvaramo vrata dobro orkestriranoj profitnoj učinkovitosti 'Velike farmacije'.
Prva stvar koju Liječnici bez granica kao dobrovoljci trebaju učiniti kako bi dali značajniji doprinos u zonama pogođenim nekakvom katastrofom jest to da 'zaborave svoju liječničku naobrazbu' i da se prihvate prioritetnih zadaća koje pred njima stoje: osiguravanje opskrbe vodom i hranom te pronalaženje skloništa i sprečavanje širenja bolesti – a ne cijepljenje ili operiranje ili prepisivanje lijekova... Javno zdravlje potječe od sigurnosti, stabilnosti, društvene pravde i ekonomske kupovne moći, a ne od uređaja MRI-a (za snimanje magnetskom rezonancijom) i lijekova na recept.
Tupoglavi liječnici rutinski pružaju nedokazane 'preporučene tretmane' i prepisuju opasne lijekove za sve živo: od visokog krvnog tlaka, preko sjedelačkog načina života i loše prehrane, do ravnodušja u školi, tjeskobe na javnom mjestu, post-adolescentske erektilne disfunkcije, poremećenog ritma spavanja i svih nuspojava spomenutih lijekova. U okviru profesionalnih ali ne manje začudnih primjera izokrenute logike, liječnici prepisuju lijekove kako bi uklonili simptome koji su pokazatelji rizika, umjesto da se pozabave uzrocima tih rizika, čime samo dodatno opterećuju tijelo.
Upravo je nepojmljivo koliko nas medicina obmanjuje, što je samo jedan od načina da nas zadrži u stanju tuposti (tj. neznanja o našem vlastitom tijelu) i umjetno ovisnima o hijerarhiji kontrole. Osobe lošijeg ekonomskog stanja ne umiru od toga što nemaju pristup medicinskoj 'njezi': oni umiru zbog životnih ograničenja i opterećenosti koji su izravna posljedica siromaštva. Koliko li je samo liječnika dosad već iznijelo tu očiglednu istinu na radiju?
Laži znanosti o zaštiti okoliša
Eksploatacija putem iscrpljivanja resursa, oduzimanja privatne imovine za javne potrebe te stvaranja i održavanja sustava ropskih uvjeta rada ima razoran utjecaj na lokalno stanovništvo i na okoliš u kontinentalnim razmjerima. Stoga je eksploatatorima suštinski bitno da svoje zločine prekriju velom stručne analize, izgovarajući se potrebom političkog razvoja. Ovdje je na cijeni klasa servilnih intelektualaca sastavljena od znanstvenika i konzultanata na polju očuvanja okoliša.
Znanstvenici iz oblasti zaštite okoliša naivno i svjesno surađuju s korporacijskim i financijskim nadriodvjetnicima, glavnim medijima, političarima te državnim i međunarodnim birokratima kako bi zamaskirali prave probleme te da bi odabranoj eliti na vlasti stvorili prilike za stjecanje profita. Slijedi nekoliko zornih primjera konkretnih slučajeva.
• Freon i ozon
Znate li za ikoga tko je umro zbog rupe u ozonskom sloju? Montrealski protokol iz 1987. kojim se zabranjuje upotreba klorofluorougljika (CFC-a) smatra se školskim primjerom gdje su znanost i odgovorno upravljanje doprinijeli donošenju prekretničkog sporazuma u korist Zemlje i svih njenih stanovnika. No, koliko se često takvo što događa?
Otprilike u vrijeme kada je isticao DuPontov patent na Freon™ – najraširenije rashladno sredstvo s CFC-om na svijetu – glavni su se mediji počeli baviti zakučastim znanstvenim opažanjima i hipotezama o koncentraciji ozona u gornjim slojevima atmosfere u blizini Zemljinih polova. Digla se međunarodna halabuka kojom je CFC kriminaliziran te je DuPont razvio i patentirao drugačije rashladno sredstvo koje je vrlo brzo dobilo zeleno svjetlo za upotrebu.
Godine 1995. Nobelova nagrada za kemiju dodijeljena je za laboratorijsku demonstraciju kojom se pokazuje kako CFC može iscrpsti ozon u simuliranim atmosferskim uvjetima. Godine 2007. ukazano je na moguće ozbiljnije manjkavosti gorespomenutog rada, zbog njegovog precjenjivanja stope prorjeđivanja ozona u određenom redu veličine, čime se osporava predloženi mehanizam iscrpljivanja ozona pod utjecajem CFC-a.3 Ne moramo ni spominjati činjenicu da je svaki laboratorijski eksperiment ponešto drugačiji od stvarnog stanja gornjih slojeva atmosfere... Postavlja se logično pitanje: Jesu li Nobelovu nagradu ukaljali mediji i lobiranje posebnih interesnih skupina?
No, stvari postaju još zanimljivije. Pokazalo se da DuPontovo zamjensko rashladno sredstvo, nimalo iznenađujuće, nije tako inertno kao što je to bio freon. Ono, zbog toga, nagriza komponente rashladnog ciklusa hladnjaka mnogo brže. I dok su kućni hladnjaci i zamrzivači ranije trajali 'vječno', sada se istroše za otprilike osam godina. Time je došlo do katastrofalnog povećanja količine krupnijih kućanskih aparata bačenih na odlagališta otpada diljem Sjeverne Amerike, što je potaknuto 'zelenom' propagandom za uvođenje navodno učinkovitih novih aparata glede potrošnje električne struje, u uvjetima „zatvorenih vrata” (nulte upotrebe).
Osim toga, mahnito nas se uvjerava da je izlaganje suncu opasno, a UV indeks potiče naš strah od raka i našu ovisnost o medicinskom establišmentu. Stoga se pojavila nova industrija sredstava protiv 'štetnog' utjecaja sunca koja podsjeća na savez za zaštitu od vampira. Naravno, kemičari s najpoznatijih sveučilišta tragaju za tom savršenom molekulom blokiranja štetnog sunčevog zračenja koju bi patentirala Velika farmacija. Predviđam da će, čim se to dogodi, doći do bujice medijskih intervjua sa stručnjacima za rak kože…
• Kisele kiše i sjeverne šume
Tijekom 1970-ih padale su kisele kiše, a tisuće znanstvenika širom svijeta (sa sjeverne polutke) proučavalo je taj 'najpreči ekološki problem na planetu'. Sjeverne šume čine najveći ekosustav na Zemlji, a tisuće tamošnjih jezera navodno uništava kiselina s neba.
Postrojenja pokretana izgaranjem ugljena rigala su sulfide u atmosferu, što je dovelo do kiselosti kîšâ. Iznesena je pretpostavka da kisele kiše čine kiselim (acidoznim) tlo unutar sjevernih šuma, ali acidifikaciju je bilo praktički nemoguće otkriti. Besprijekorno čista jezera u srcu nacionalnih parkova proučavana su desetljećima u pokušaju da se otkrije statistički značajna acidifikacija.
U međuvremenu, jezera i njihova razvođa uništavali su: industrija ladanjskih kuća, poljoprivreda, šumarstvo, rudarenje, pretjerani izlov ribe i turizam. Nije proučavan niti razotkrivan niti jedan od primjera lokalnog i regionalnog uništavanja krajolika. Umjesto toga, znanstvenici su okrenuli pogled prema dalekim termoelektranama na ugljen i prema atmosferskoj distribuciji čestica te su postulirali kemijske reakcije u kapima kiše. Jedna je studija pokazala da je mrijest određene vrste riba iz akvarija izuzetno osjetljiv na aciditet. Pisani su dugački osvrti na ravnotežu i prijenos kationa, a pažnja je, s uništavanja na tlu, skrenuta prema razvodnjenom problemu atmosferske kemije kao posljedice industrijalizacije i napretka, a ne djelovanja utvrdivih eksploatatora.
Kao fizičar i geo-znanstvenik koji se prometnuo u znanstvenika na polju zaštite okoliša, osobno sam pročitao gotovo svaki pojedini znanstveni esej o kiselim kišama i nisam mogao pronaći niti jedan primjer očitovanog a negativnog utjecaja kiselih kiša na jezera ili šume. Po mojem mišljenju, a suprotno opetovanim tvrdnjama znanstvenih autora, istraživanje kiselih kiša pokazuje da problem ni u kojem slučaju ne leži u kiselim kišama. Ovaj model zataškavanja eksploatacije koordiniran od strane elite ponovo će biti upotrijebljen u još većim razmjerima samo nekoliko desetljeća kasnije u slučaju globalnog zatopljenja čiji je navodni uzročnik čovjek.
• Globalno zatopljenje kao prijetnja čovječanstvu
U veljači 2007. – gotovo tri godine prije negoli je takozvanim skandalom 'Climategate' iz studenog 2009. probušen medijski balon kojim je javno mnijenje usmjereno ka prihvaćanju tzv. 'cap and trade' programa za smanjivanje emisija ugljičnog dioksida, zatim ka izdavanju dozvola za ispuštanje ugljičnog dioksida, a s čime je povezana financijska uspješnost (mjerena u trilijunima dolara), i do čega još uvijek može doći – u jednom sam eseju razotkrio prevaru s kooptiranjem globalnog zatopljenja4. Učinio sam to i u jednom interjvuu5 te u prethodnim esejima4), a gore spomenuti esej Alexander Cockburn je, pišući u časopisu The Nation, nazvao 'jednim od najboljih eseja o mitotvornom efektu staklenika iz lijeve perspektive'.6
Davida F. Noblea moj je esej potaknuo da istraži to pitanje i napiše članak pod nazivom 'Korporacijski klimatski prevrat' ('The Corporate Climate Coup') u kojem objelodanjuje kako su mediji prigrlili čitavu stvar nakon što je financijski sektor otkrio dotad nezabilježene mogućnosti za stjecanje dobiti koje bi predstavljao pomak ka 'zelenoj' opciji.7
Slijedi par uvodnih odlomaka iz mog eseja 'Globalno zatopljenje: igra istine' ('Global Warming: Truth or Dare?')4:
'Također tvrdim da postoji jaka društvena, institucijska i psihološka motivacija za stvaranje i održavanje mita o prevladavajućoj opasnosti od globalnog zagrijavanja (ukratko, mita o globalnom zatopljenju). Takvu motivaciju opisujem u smislu funkcioniranja znanstvene profesije i globalne korporacijske i financijske mreže te njenog odraza na vladajuće strukture...
...Uvjeren sam da daleko najdestruktivniju silu na planetu čine moću opijeni financijeri i profitom motivirane korporacije i njihovi karteli poduprti vojnom silom; i da je mit o globalnom zatopljenju varka koja pridonosi skrivanju te istine. Po mojem mišljenju, aktivisti koji (koristeći svaki izgovor) pothranjuju mit o globalnom zatopljenju, praktički su ko-optirani ili, u najboljem slučaju, neutralizirani.'
U ostalim odlomcima iz tog eseja piše i ovo:
'Znanstvenici iz oblasti ekologije i državne agencije dobivaju sredstva za proučavanje i promatranje problema koji ne ugrožavaju korporacijske i financijske interese. Stoga ne čudi da uništavanje kontinentalnih razmjera uzrokovano eksploatacijom resursa napadaju iz prikrajka, odnosno iz vizure ugljičnog dioksida. Glavni nedostatak ove strategije je to da gladno čudovište ne možete obuzdavati zahtijevajući od njega da toliko ne sere...
...Globalno zatopljenje isključivo je izmišljen problem srednjeg staleža razvijenih zemalja. Nitko se drugi ne zamara globalnim zatopljenjem. Eksploatirane tvorničke radnike u zemljama Trećeg svijeta ne zanima globalno zatopljenje. Genetski deformiranu djecu u Iraku pod utjecajem osiromašenog urana ne zanima globalno zatopljenje. Desetkovanom domorodačkom stanovništvu širom svijeta globalno zatopljenje također ne znači ništa, osim što možda predstavlja onu solidarnost kakvu smo mi kadri pružiti...
...Ovdje se ne radi o ograničenim resursima. [Novčani iznos potrošen svake godine na hranu za kućne ljubimce u SAD-u i Europi jednak je dodatnom iznosu potrebnom za pružanje osnovne zdravstvene njege i hrane za sve ljude u siromašnim zemljama, uz popriličnu količinu novca koji bi pritom preostao; iz UN-ovog Izvještaja o ljudskom razvoju, 1999.] Radi se o eksploataciji, ugnjetavanju, rasizmu, moći i pohlepi. Ekonomska, ljudska i životinjska pravda donosi ekonomsku održivost koja se, pak, uvijek zasniva na obnovljivim resursima i osviještenom postupanju. Priznavanjem temeljnih prava domorodačkog stanovništva automatski se mijenja iskorištavanje resursa i čuvaju se prirodna staništa. Onemogućavanjem imperijalističkih ratova i intervencija automatski se obuzdava eksploatacija u nacionalnim razmjerima. Istinski demokratska kontrola nad monetarnom politikom dovoljna je za ukidanje na dugu temeljene iznude.'
Taj esej duboko je kritičan prema znanosti u njenoj ulozi guslara tuđih pjesama koji uživa u samo-obmani.4 'Climategate' samo potvrđuje ono što bi trebalo biti očigledno svakom aktivnom znanstveniku: da je znanost – kada nije tek tableta za spavanje – istovjetna mafiji.
Zaključak
Lažima nikad kraja. Što, uopće, nije laž? Pogledajte samo nedavnu prevaru s virusom H1N1 – još jedan školski primjer. Upravo je smiješno dokle ta lakrdija seže: sada su u tren oka i na svakom pragu dostupni antiseptički gelovi; srednjoškolski učenici opijaju se alkoholom sadržanim u tim gelovima; virusni soj zastarijeva prije masovne proizvodnje unaprijed plaćenog cjepiva; djelotvornost uopće nije dokazana; dokazivanje djelotvornosti nije obavezno; država daje jamstva korporativnim proizvođačima protiv sudskih tužbi od strane klijenata; osobe zadužene za sigurnost na sveučilištima uče studente kako da kašlju; i tako dalje.
Čisto ludilo. Je li netko uključio naš genetski usađen refleks stupidnosti svojstven razvijenim zemljama? Je li to dio marša prema fašizmu?8 Evo još jednog primjera. Prosvjetni djelatnici promiču laž da mi učimo zato što nas netko nešto uči. Ovu laž obrazovnih krugova pobijaju radikalni prosvjetari.9,10 Sveučilišni profesori osmišljavaju nastavne programe kao da studenti uče svaki ispredavani element, a istina je zapravo da studenti ne nauče predočeno im gradivo i da svatko ionako nauči samo ono što nauči.
Čak i da posve izmijenimo redoslijed kojim se nastava održava, to ne bi imalo nikakve zamjetne razlike u količini naučenog gradiva. Odgovarajući pred profesorom, studenti pričaju nebuloze, a profesore nije briga.
Bitni su jedino poslušnost i indoktrinacija, a jedina tražena vještina je blefiranje. Studenti to znaju, a oni koji to ne znaju, ne znaju ono što znaju, ne poznajući ni sami sebe.8,9,10
Izaberite bilo koje stručno mišljenje ili vladajuću paradigmu: oni su dio prevare. Istinu ne možemo saznati jer istina je – surova.
O autoru:
Denis G. Rancourt, dr. med., bio je stalni predavač s punim radnim vremenom na Sveučilištu Ottawa u Kanadi. Osposobljavao se za fizičara i bavio se fizikom, geo-znanostima i znanošću o zaštiti okoliša – oblastima u kojima ga je financirala jedna nacionalna agencija te je vodio međunarodno priznat laboratorij. U vodećim znanstvenim časopisima objavljeno je više od 100 članaka dr. Rancourta. On je osmislio tečajeve o narodnom aktivizmu te je otvoreno kritizirao sveučilišnu administraciju i branio studentska i palestinska prava. Zbog svojih disidentskih stavova 2009. godine je dobio otkaz (vidi http://www.academic freedom.ca).
Dr. Rancourta možete kontaktirati preko njegovog blogsajta http://activistteacher.blogspot.com.
Napomena urednika:
Članak dr. Rancourta prvi je put objavljen pod nazivom 'Neke od krupnijih laži znanosti', na adresi http://tinyurl.com/2cq2gqa.
Bilješke
1. Schrecker, Ellen, No Ivory Tower: McCarthyism and the Universities, Oxford
University Press, 1986.
2. Radio-intervju s dr. Barbarom Starfield, CHUO FM 89,1, Ottawa, 21. siječnja 2010., http://trainradio. blogspot.com/2010/01/health-care-inunited-states.html
3. Nature 2007.; 449:382-383, http://www.nature.com/news/2007/070924/full/449382a.html
4. http://activistteacher.blogspot.com/2007/02/global-warming-truth-ordare.html; http://climateguy.blogspot.com
5. Jay, D.O., 'Questioning Climate Politics: Denis Rancourt says the ‘global warming myth' is part of the problem', intervju u The Dominionu, 11. travnja 2007., http://www.dominion paper.ca/articles/1110
6. http://www.counterpunch.org/cockburn06092007.html; http://climateguy.blogspot.com
7. http://activistteacher.blogspot.com/2007/05/dgr-in-my-article-entitledglobal.html
8. http://activistteacher.blogspot.com/2010/01/canadian-education-asimpetus-towards.html
9. Freire, Paulo, Pedagogy of the Oppressed, Continuum, New York, London, 1970., 1993., 2000.
10. Rancičre, Jacques, The Ignorant Schoolmaster, Stanford University Press, Palo Alto, 1991.
http://activistteacher.blogspot.com/
----------
lp, borivoj
http://budan.blog.hr/
Post je objavljen 28.09.2013. u 10:29 sati.