Marketing
Adagio For Strings
Slušam nešto od S. Barbera
nešto sprovodno....
Imala si silan talent za glazbu,
pače, apsolutan sluh, vele
ali nije da im bezrezervno vjerujem
jer su njihove prosudbe uglavnom paušalne, od oka,
kao da cijepaju špek.
Nikada te nisam čuo
da radosno cvrkućeš
niti tužno pojiš.
Nikada nisi posegnula za pločom,
stavila je na gramofon i
rekla:
ova je vrijedna pažnje, dođi mali,
poslušaj!
Ipak, radio u kuhinji vječno je treštao
dok si polako, kroz jutro, pripremala
ručak.
Kvaliteta zvuka bila je očajna, šuškavo-hruskava,
kao da netko na zvučniku neumorno drobi orahe, i
doista se čudim što ti to niti u jednom trenutku nije zasmetalo,
zasmetalo do te mjere da ustaneš, ostaviš nakosani luk i peršin na daščici,
pođeš u trgovinu električnih uređaja te kupiš radio-prijemnik
dostojan tvog
uha.
Što se zbilo? Ništa traumatično, pretpostavljam,
tek si negdje na pola puta između života i smrti
zaboravila živjeti.
40 godina paralelnog disanja, i ja – koji pamtim gotovo sve –
nemam bog zna što za oživjeti...
(manjka mi radost, smijeh i veselje abortiranih trenutaka...)
(gotovo da pod prstima mogu osjetiti njihovu bublastu površinu...)
Pamtim te uglavnom kako sjediš u tom naslonjaču
gledaš tv i
kako tvoje sive oči postaju
kristalno zelene, i duboke
par dana prije
no što ćeš
preminuti.
Post je objavljen 27.09.2013. u 14:30 sati.