Pregled posta

Voda, obična voda

Znali smo da je nestašica vode jer je već više dana jedna od dvije cisterne koja dostavlja vodu u „naše selo“ pokvarena a niti kapi kiše nije bilo već mjesecima. Kažem znali smo za taj problem no nismo znali da je toliko ozbiljno. Nisam siguran, no mislim da je to bio prvi put da je „šef Burea“ došao do naših prostorija.

Donio mi je pismo u kome je opisana teška situacija sa vodom te da ovaj put zbog kvara i druge cisterne, ima više smrtnih slučajeva. Pored stoke umiru i ljudi,- siguran sam da je bilo više od troje ljudi koji nisu stigli dočekati dragocjenu vodu.
Obećao sam da ću pokušati uraditi sve u mojoj moći što je moguće prije. Kenijci koji snabdijevaju vodom naš tim došli su sa redovnom zalihom koja nas je sljedovala za taj tjedan nekih pola sata nakon što je lokalni šef otišao ( to je cisterna sa oko 5000l vode). Kako sam u to vrijeme bio vođa tima odlučio sam, nitko od moje ekipe nije imao ništa protiv toga, da našu zalihu istočimo u spremnik koji koriste seljani a ukopan je najbliže našem timu. Čim se počelo sa istakanjem stotine žena sa žutim kanistrima dotrčalo je sa svih strana. Prizor koji se ne da opisati riječima. Interesantno, nije bilo nikakve galame, vike, gužve. Dugo smo gledali te jadne žene koje odnose napunjene kanistre vode svojim kućama, a ponos koji smo osjećali uradivši nešto korisno bio je čini mi se veći od njihove radosti. Javi sam Šveđaninu, šefu našeg sektora,kakvo je stanje i tražio da se odobri i zapovjedi Kenijcima da nastave sa dostavom vode dok ne napunimo sve spremnike u selu. Interesantno i pored uvijek spore UN-ove birokracije vrlo brzo sam dobio odobrenje i obećanje da će Kenijci nastaviti sa dostavom vode. Nakon prve cisterne već je pao mrak pa se moralo čekati jutro. Cisterna za cisternom su dovlačile vodu i već se počeo puniti i drugi spremnik koji dugo nije bio u uporabi, kada je „šef sela“ ponovno došao do mene. Na njegovom licu se vidjelo da nešto nije u redu. Prevoditeljica mi je prevela galamu koja je izašla iz njegovih usta, a ja sam ostao nijem. „Prestanite sa dostavom vode jer nitko to od nas nije ni tražio“. Nevjerojatno, kako nije tražio? Zašto da prestanemo? „Traženo je samo jedna cisterna i ništa više.“ Bio sam uporan i već prilično ljut kada mi je objašnjeno da ne žele više vode sa eritrejske strane granice. Ne mogu opisati sav jad koji sam osjećao. Jednostavno nisam mogao podnijeti da ovi jadni ljudi moraju biti bez vode zbog ovako glupog razloga, ono što sam osjetio tada čini mi se mogu osjetiti u želudcu i sada kada ovo pišem.
Što sam mogao uraditi,- ništa apsolutno ništa, ta ja sam gost u njihovoj zemlji morao sam se natjerati da opravdam i to što se ne želi niti voda od svojih mrskih neprijatelja i po cijenu života no nisam uspio. Bilo mi je i više nego sumnjivo da je to bio razlog. Primorao sam prevoditeljicu, uz obećanje da ću sve zadržati za sebe, da mi objasni što je pravi razlog da se prekine sa dostavom vode. Znala je da nisam toliko glup a vjerojatno i sama toliko razočarana svim što se dogodilo ispričala mi je kako stvari funkcioniraju. Svaki kanistar vode košta, sve se plaća i „šef sela“ uredno dobije novac za svaku kap vode. Razumjet će mo da sve košta, prijevoz košta, voda je život no i ona košta pa država mora naplatiti svoje. Količina novca koja se mora odvojiti za kanistar vode mi se i nije učinila strašno velika, no pitao sam se odakle ti ljudi uopće mogu imati novac, gdje ga zaraditi, od čega?
Ne znam kako, no eto ti jadni ljudi plaćali su svaku kap vode koliko god skupo to bilo, znali su da moraju platiti i sve je funkcioniralo kako je funkcioniralo.

Odatle ljutnja lokalnog šefa.- Nakon toliko vremena pojavio se netko tko je napunio njihove spremnike kao nikada do tada, vodom koja je sigurno bila i kvalitetnija neg ranije i onda se seljani s pravom pobune zašto bi plaćali i tu vodu koja je zapravo darovana a ne dovežena državnim vozilima. Zašto je plaćati? Mislite da mu je palo na pamet da vodu podjeli besplatno, kod nas bi rekli „a gdje sam ja u tome“ a što kažu na tigrinji ne znam no jedno sam siguran i kod njih su oni na vlasti isti, ako mene nema u tome onda me nije briga. Po cijenu da svi pomru od gladi ili žeđi, nije me briga,- ja sam gore ja ću se snaći a vi crknite. Bože dragi zašto smo ponekad gori od bilo kakve životinje. Pogledajte ovoga što uredno bilježi nešto, da sam znao što radi nisam siguran da ga ne bih bacio u taj spremnik sa vodom no ovako je možda i bolje, ni silom se ništa ne može promijeniti.
Nakon nekog vremena na bazenu u istoj toj zemlji napravio sam ovu fotografiju. Znaju li ova djeca da njihovi zemljaci umiru od žeđi? Pitao sam se koliko vremena će meni trebati da zaboravim da ljudi negdje umiru i od žeđi,- sada sam siguran da to nikada zaboraviti neću al ostaje pitanje,- što uraditi?


Post je objavljen 25.09.2013. u 18:53 sati.