Sa svojih 17 godina upoznala sam dečka s kojim sam provela preko 3 godine života. Veza je bila odlična, te smo slijepi od ljubavi nakon godinu dana odlučili početi živjeti zajedno, pošto sam ja odlučila otići na studij u Zagreb gdje je on već pola godine živio i radio. Prvih godinu dana zajedničkog življenja bilo je idealno - puno iskazivanja ljubavi, puno odlazaka u kino, šetnje. No, nakon nekog vremena, ljubav je postajala navika i ušli smo u rutinu. Rutinu u koju ja kao cura od 19,20 godina i on kao dečko od 22.23 godine ne bi trebala ući. Ja sam se još neko vrijeme trudila i pokušavala iskobeljati nas iz toga, ali on se toj zločestoj teti rutini potpuno prepustio. I tako je moja ljubav splasnula. I nakon nekog vremena nestala.
Sada, godinu i pol nakon pucanja naše veze, pitam se: da li je to onda bila ljubav? Zar nije da ljubav ne bi trebala nestati i splasnuti?
Sada, godinu i pol nakon pucanja naše veze, ostali smo jako dobri prijatelji te sam danas provela 3 sata na kavi s njim, slušajući kako mu je s djevojkom s kojom se sada viđa, pričajući o tome kako je moj dečko opet zasrao stvari, pričajući o tome kako je na poslu i kako meni ide s faksom. Sve u svemu, iz svega toga izašlo je jedno jako kvalitetno prijateljstvo bez kojega ne želim ostati.
Nakon što sam mu ispričala što je sada moj dečko napravio i kako me opet povrijedio, i nakon što sam po stoti put rekla: "Ali volim tog blesana!", pitala sam ga zašto je život toliko kompliciran. Na to mi je on odgovorio: "Nije, nego ga ti gledaš kao da je kompliciran."
Kada sam krenula doma, u glavi mi se stalno vrtila ta njegova rečenica. Jel ga ja stvarno toliko kompliciram? Da li ja stvarno očekujem previše?
Ljubav prema sadašnjem dečku je došla totalno nenadano. On je ultra pametan, logičan i racionalan tip koji nikad nije imao curu jer je izbirljiv, dok sam ja ekstra osjećajna, nježna i romantična. Naša veza krenula je od početka turbulentno - sa mnom kao osjećajnim i osjetljivim tipom koji reagira na svaku njegovu rečenicu koja bi bila izrečena u hladnom tonu. Da me voli, shvatio je nakon prekida nakon malo manje od godinu dana veze te sam mu ja nakon par mjeseci odlučila dati još šanse. U tom periodu prekida rekao je da je shvatio sve svoje greške i da on samom sebi ne bi dao šanse, ali ako mu je ikada i pružim, dat će sve u svojoj moći da se promijeni. I evo nas sada, opet na istom mjestu. Svakih par dana, opet sam ljuta i uvrijeđena i povrijeđena.
Kako da smanjim svoja očekivanja i istovremeno ne promijenim ono što mene čini mene? Hoću ga i hoću biti s njim, ali što ako mi on ne može pružiti ono što meni treba? Volim ga i on voli mene i negdje u sebi osjećam da je to to, ali istovremeno me toliko povrijedi da mislim da mi nikad nećemo doći na zelenu granu. Ljudi su različiti i svatko na svoj način pokazuje osjećaje i ljubav prema nekome - kako se onda toliko različite osobe mogu toliko zaljubiti i vezati jedna za drugu i ostati u vezi bez da se povrijeđuju?
On je kao moja droga. Biti bez njega je toliko grozno da se bojim da ja to ne mogu izdržati. Zato ću ostati s njim.
Post je objavljen 24.09.2013. u 22:28 sati.