Pregled posta

1:0 za klince

Moje glavno prometalo u Taipeiju i tri sela okolo je međunožno guralo.

Već neko vrijeme vozim ga bez zadnje kočnice, jednostavno je prestala hvatati. Bio sam kod par biciklomehaničara, njih 5-6 u zadnjih par mjeseci i svaki je pogledao, pomrdao i na tečnom kineskom mi objasnio da ne može/ne želi to popraviti. Čudno za inače poslovično spretne tajvanske mehaničare, popravit će vam prabaku ako ju donesete na popravak. Ili vam (pro)dati drugu.

Dakle, nasjeo sam na njiihovu "ekspertizu" i nisam sam pošteno ni pogledao što tamo ne štima, iako sam inače Uradi Sam tip za takve stvari. Jednostavno, nemam baš alata pri ruci, a i di bi ja to mogel ak čak ni stariji i pametniji nemreju. Na kraju, riječ je o Tajvanskom biciklu, valjda oni znaju.

Danas sam zaključio da ako želim i dalje voziti slalom među lokalnim vozačima koji imaju gadnu naviku stajati kad im se digne (ili spusti?) usred staze, ceste, avionskog koridora, bolje da složim tu kočnicu. Pa sam baš navalio, ali tip za kog sam očekivao da će složiti nije ni pogledao nego me uputio drugom, starijem i mudrijem koji mi je na tečnom kineskom objasnio da njegova čukunbaka ima menzes i on ne može, baš ne može, danas. Pa sam se, već razbiješnjen i u očaju, sasvim slučajno obratio klincima koji na campusu održavaju bicikle. Takve radije izbjegavam, jer su antiteza mehaničarima, djeluju totalno nezainteresirano, kao da su slučajno ušli u radionicu. Ali, najmlađi je prišao, pogled, proba, jen-dva-tri, ključ i kliješta, natezanje sajle, i stvar gotova. Ne treba platiti, nije ništa koštalo, hvala na posjetu.

Sad, zakej ja sad moram pisat post o tome? Jer ovakav pristup kakav sam ja pokazao danas se kao rak proširio društvom, koliko ovdje, toliko i na Zapadu. "Autoriteti su rekli", "majstori vele"... jadna im čukunbaka! A i nama kad ih slušamo. Kao prvo, ja sam pao na famu "majstora", kao drugo, pokazuje se da i dalje važi stari Pirsigov komentar iz "Zen i umjetnost održavanja motocikla": ako čovjek nije usredotočen na to što radi, teško da će to napraviti dobro. Pirsig je to upotrijebio u obratnom slučaju, kad su "klinci" slušali radio a ne popravljali motore, pa su zeznuli stvar, a stari majstori su znali stvari i radili ih kako treba. Ali u ovom slučaju su "klinci" dali golčinu! 1:0 za klince, baš mi je drago, možda još ima nade za svijet, kad stara prdekala odu koji metar pod zemlju. Sa mnom uključno.

Kad sam već kod campusa, evo malo slikica naokolo. Jezero Pijanog Mjeseca pod zgradom Instituta može glumiti ocean, za potrebe treninga studenata obližnjeg oceanografskog Instituta:

Nečiji nećak je umjetnik pa je trebalo uvaliti malo "umjetnosti" (na državni trošak, naravno) na vrhu naše zgrade. Malo bode oči, ali zato su to sakrili na 11tom katu, da ne bode previše:

Kad zapuše iz krivog smjera, evo nam pješčane prašine iz okolice Pekinga, iz pustinje Gobi.

Ovo nije iz campusa nego iz grada, ali je lokalno i sviđa mi se boja, jedna od starih ulaznih vrata u Taihoku (kako se Taipei zvao u Japansko vrijeme, 1895-1945)

Ponekad mi se čini da sam na drugoj planeti...sad će Arnie prošetat i napravit tu reda!

Inače, ako vam je zima i strah vas je duge i vlažne jeseni, navratite, ovdje je (nakon ojačeg tajfuna i par potresića koje gotovo da nismo ni zamijetili) lipih 33 cels i sunce prži ko za nagradu. Volim jesen na Tajvanu!

Post je objavljen 24.09.2013. u 09:41 sati.