Nekako u odnosima raznolikosti nastade sve ovo. I ne bi to bilo ništa posebno, da nije svijesti o sebi; o sebi kao nekim suverenim. To što tako je, a činjeno je svime što nije, je u cjelini postojanja. I tako sve ono što nije to djeluje na takvost toga. I kao da vremenom svaki dio svijeta slijedi uvjete svoga postojanja; i kao da nije cjelinom; i kao da je nasuprot svega što on nije; svijest o sebi nasuprot svijeta.
Zaigran igrom tom i takovom nastajao sam slijedom po uzrocima što me takovim stvoriše. Jesam sviješću takovom, što poput misli takvost ima. Misao kao ništa stvarno, odnosima je stvorena. Kao da sama postati ne bi mogla. Svijest; kvaliteta odnosa. Odnosa dijelova koji tek CJELINOM postoje.
Misli i osjećaji, što svijest ih moja dotiće, put mi obilježavahu. Odgovaralo mi je društvo onih, koji, lao i ja, nisu sljedili puteve što su im ih drugi utirali. Riječ 'moraš' značila mi je 'ne moraš', a 'to je tako', 'e da vidim kako je'. Bio sam 'svoj' i razumio sam one drugačije od drugih.
I doveo me život na prag sljepoče očiju. I to je posebno i svoje; izazovno i novo. Neke zasade u sebi osjećam za put taj.
Susrećem prijatelje nove. I eto priče jednoga od njih što mu od vida ostade samo tračak svijetla ili mraka u kojem nema predmeta ni bića; ne vidom. Nije rođen takav. U zreloj dobi nesretnim slućajem zadesila ga 'trajnost mraka'. Zanima ga, kao i mene, osnova života i stvarmost stvarnija od stvarmosti o kojoj se priča. Mnoge je knjige odslušao; vježbao; slušao svoje dubine ... Razgovaramo, a jaki trag ostavilo mi jedno njegovo iskustvo.
Znao je, još u doba kada su ga oči služile, šetati šumom. Osjećao je život svuda oko sebe. Slušao je šumove i priču šume. Tiho i spontano razgovarao je sa drvećem. Sve je bilo kao melodija, puno osjećaja i ljepote. On i šuma postajali su isto.
Ponavljalo se to često i punilo ga radošću i nekom divnom energijom. I trajalo je sve dok znatiželjan čovjek u njemu nije poželio više. Htio je znati kako to drvo zna i može znati sve tako nepogrešivo. I upitao je drveće ... ali od tada nastade muk. Nestali su razgovori. Trudio se doznati u čemu je pogriješio, ali i to ostade bez odgovora.
Shvatio je da je povrijedio taj divan odnos svojom željom da sazna i zna. Htio je više i od Istine same. Bilo mu je žao i odlučio je ispričati se drveću i zatražiti oprost. I učinio je tako, iskreno i po srcu. Osjetio je drveće i skromno, dušom tiho, zatražio viđenje pogreške svoje. Otišao je pitanjem griješnim ranije van života šume. Osjetio je odgovor: 'Mi samo rastemo', i osjetio je kako sva šuma živi jedinstvom. Često se sjetim toga prijateljeva iskustva. Osjetim drvo, biljku, pa i travku. Obraduje me njeno postojanje. I kao da mi se počnu javljati. Postanu kao neka aura istaknuti u okruženju, a kuće, ceste i ostalo, tek među njima nalaze mjesto. Biljke su divna stvorenja. Hvala im za puno toga, kao i tebi prijatelju za povjereno svoje iskustvo.
A Vama, dragi moji, htio bi reči: 'Pogledajte biljke uokolo. Osjećajuvas i mogu vam podariti mir, dobro i radost, jer i mi smo u zajedničkom jedinstvu života.'
A sada priča druga.
Povremeno sudjelujem na konstelacijama. To su putovanja svijesti osjećajima u prostore života. Teme su razni problemi ili potrebe razjašnjenja. Većinu toga u životu zasjenjujemo ili zatrpavamo, misleći da smo se toga riješili. Naš racionalan um ne nalazi načina ni puta da razriješi probleme, a oni se povremeno javljaju iz dubina sjećanja. Osjećajima putujemo reljefom fuša. Tražimo odnose osjećaja i dajemo im mogućnost iskazivanja stanjima u nama. Razlikujemo misao i djelovanje ega. Rade isključivo osjećaji.
I tako sam krenuo u sebe tražeći razloge neke. Prati me vješti voditelj. Meni je on posebno potreban, jer misao mi luta, a ego je vješto upotrebljava. Ne mora ego biti loš, ali vješto upotrebljava stanja, da u vremenskom odmaku, često i malom, izrađuje konstrukcije, a one su otklon od stvarnosti. Osjećaji su tu i sada, mada ih misao i ego objašnjavaju. Time ego odvlaći zbivanja u nekom svom smjeru.
Približavamo se riješenju moga problema novim viđenjem. Zapeo sam u petlju misli, logike i odgovornosti. Kaže mi voditelj: 'Pitaj srce što bi ono uradilo'. Mičem se od misli, logika mi nije bitna, a odgovornost ću kasnije konzultirati. Važno mi je čuti srce. Osjećam, srce bi krenulo snažnije u ostvarenje vizije koja meni čini radost. Osjetio sam i iznenađenje srca. Nije naviklo da ga preferiram. .
Smirio sam stanje i slijedi moj osvrt na zbivanje u meni riječima popraćemo.
Pitao sam srce zašto tako snažan odgovor? Odgovor srca je sada mene iznenadio: 'Jer te volim!' I sada nastupa moj racio riječima: 'Pa srce samo voli. U njega nema misli. Zaista, da je po njegovom ratova ne bi bilo. Ratove stvara netko drugi. Nažalost, zato često iskorištava i srce.'
Sjetio sam se sada šume, drveća i biljaka. Slično je kao i ovo. One samo rastu, a srce samo voli.
Zaista, ovo je jedna ista priča. Zar nije bliža Istini od misli, računanja, sukoba i tko zna čega još?
Dragi moji gledajmo srcem. Mnoga ranjena srca traže da ih netko vidi i pruži im vjeru u život vrijedan života... Radost i sreča neka vas prate ... :)
Post je objavljen 22.09.2013. u 22:03 sati.