Marketing
Centripetalnost
„Možeš zaboraviti kofer, ali nikad nećeš putovati bez sebe; ako se želiš kilometrima odmaknuti od svojih misli, svojih osjećaja – ostani kod kuće, jer tvoj je put tada besmislen!“ - tako nešto sam Ti rekao, ili si Ti meni tako nešto rekla, i netko od nas zagrabio je u internetski bunar i odgovorio „Ali ja ne putujem radi odlaska, nego radi povratka“, otprilike.
Onda smo se u polupotisnutom stakatu prožetom boricama smijuljicama upleli u verbalni višak o jinjangovitosti odlaska i povratka, sve kako bismo rijeci riječi osjećaja negdje u abdomenu ukrali slova i njoj i njima osujetili očitost nedopuštenog nauma, svakako lišenog teksta, i nije nam uspjelo i napokon smo ušutili, zadihani, poststakatovski odsutnog pogleda, neposredno nakon napokon, i uzroci i posljedice i odmak i nutrina sljubljivali su se sa mirisom vrijeska i grabovine i kamena i feromona, i svi mi smo sad stajali uokvireni katarzičnom tišinom tri i pol zida, tišinom poput treptaja nakon gričkog topa; stajali smo open air, s Tvojim pogledom na dolinu kroz otvor ponistre i s mojim pogledom na Tvoju siluetu ispred otvora ponistre, pred dolinom.
...
Zvuk kopče Tvog remena i zvuk kopče mog remena nadomjestili su ključanje svakako nepostojećih vrata za nama; izišli smo u popodnevni huk osunčane rijeke.
Postali smo taoci.
Taoci su šutke jeli crne smokve, smokve boje Tvojih očiju.
Stare aute prodajemo, razmišljao sam, i prodajemo stare kuće nevrijedne održavanja, a onda se – i pomalo me obuzimao bijes – oduševljavamo oldtimerima i bezumne svote i bezumne živce ulažemo u napuštene djedovine, sve kako bismo umirili taj bezumni žiroskop vlastitog nemira u nemogućoj potjeri za nama samima – za nama samima! - kao da je prošlost vražja hrpa Lego kockica, i... I taman kad mi je želudac obuhvatio srce i krenuo prema grlu u uzaludnosti, uhvatila si me za ruku i zvonko se nasmijala, ustajući s kamena; „Usrat ćemo se od pustih smokava; 'aj'mo ća!“, rekla si, i opet sam sumnjao, tko koga zapravo vodi.
A ako duše jesu vječne i ako zaista duhovi postoje, nasmijalo se nekoliko nas u istom trenu; Ti nama i smokvama, ja sceni promatranoj odozgora, a moj ćaća... eto... jer se povijest ponavlja, a ja navratio do ishoda ...
Post je objavljen 20.09.2013. u 10:50 sati.