Kako da duša slobodna bude
Poletna kao plavetne ptice,
Kada njegov stisak čvrst je poput stijene
Svjetlosni trag on prati
Kradomice, poput sjene,
Zavlači se u tek raspupane pukotine sitne
I bezbrižno vlada
Na podiju
Gdje okružuju ga emocije
Vanjskome svijetu bitne.
Ego
Taj „sebični vlasnik“ energetskog kruga…
Pomišlja da duša je njegov vječni sluga,
A duša u tom krugu biva zarobljena
Na fragmente razasuta
Naizgled polomljena
Sve dok jednom samoj sebi ne otvori vrata
I Svjetlosti dopusti da poteče
Meridijanom tekućeg zlata.
Ego
Taj teško uočljiv učitelj zemaljskog svijeta…
Gdje on poklekne, duša se rascvjeta
Okovi vezanosti raskinuti budu
Cijeli svijet tada govori:“Ma pogledaj tu ludu!“
Jer ljudskim očima, bitno je skriveno,
I tek kad srce bude Svjetlom obliveno
Duša poprima svoj svjetlosni lik.
A ego…?
On ostaje upamćen u zemaljskoj školi
Kao opekotinom zarađen plik!