Mnogi moji prijatelji smatrali su kako je bicikl savršen
rođendanski dar za mene ove godine.
Potpuno sam ih razumjela, ali nisam se slagala.
Uvijek bih im odgovorila isto- "Kad ti dijete kaže da želi
naučiti svirati violinu, nećeš mu odmah kupiti violinu!"
Smislila sam plan. Raspitala sam se i shvatila kako mnogo
žena oko mene ima bicikle koji negdje čame i druže se s
paucima.
Odlučila sam posuditi jedan takav, na neodređeno.
Sve sam dogovorila, osim vremenskih koordinata.
Vratili smo se s mora, pa su zaredali vikendi u kojima smo
stalno bili negdje i radili nešto. Onda su počele jesenske kiše.
Tugovala sam unaprijed i unatrag, sve dok mi Udana nije rekla
kako je Muž u napadu inspiracije donio od njene kuće njihove bicikle.
Bicikli su prvo doma skupljali prašinu, a sada je skupljalju ovdje.
To je znak, skužila sam. Stigao je kao naručen i posve je besplatan.
Danima sam se pripremala na to.
Jučer sam ga konačno provozala.
Bila sam umorna, stvarno mi se nije dalo. Ali natjerala sam se.
Shvatila sam kako je kvart baš zgodno građen za bicikliranje.
Ulice su većinom široke i po njima prolazi malo automobila, a umrežene
su tako da prije ili kasnije dođeš na neko poznato mjesto.
Detalji vožnje?
Volan sam držala grčevito, startala nesigurno, u grabi završila samo jednom,
a mnogo ljudi mislilo je kako sam ili pijana ili drogirana. Stala sam svaki put kada
je prolazio auto.
Shvatila sam da sve skupa nemam niti pet sati čiste vožnje i da će mi trebati još
milijun do dva godina da mogu suvereno voziti po grbavom, neravnom, rinzolima;
kočiti, zaobilaziti i općenito se normalno ponašati u prometu.
To me malo rastužilo.
Razmišljam kako mogu zakupit pistu na aerodromu da se po njoj vozim u velikoj
brzini i bez ikakvih smetnji, te da stanem s minimalnim kočenjem, kako ne bih
poletila pa preletila bicikl.
Također, razmišljam o ugradnji retrovizora.
Razmišljala sam i o povećem znaku "L" kojeg bih stavila naprijed i ozada,
ali zaključila sam da rozi bicikl nekako o govori sam za sebe.
Post je objavljen 19.09.2013. u 09:56 sati.