Citirat ću sebe samu: ''...vjetrovi, jedni od malobrojnih ažurnih faktora Pireneja...''.
Vjetar valja oblake podno Queribusa
Odmah nakon što mi je ponuđen posao, nazvala sam francusku amabasadu u Zagrebu da se raspitam o viznom režimu i potrebnoj papirologiji. Podučena prethodnim iskustvom, bila sam spremna na najkompliciranije. Naime, prilikom prošlogodišnjeg odlaska u Montpellier na studentsku praksu, iako sam predmet pokrenula mjesecima unaprijed, nekoliko sam tjedana sjedila na spakiranim koferima i odgađala svoj polazak, čekajući da se sve strane međusobno usuglase. Iz nekog mi razloga nisu bili u mogućnosti izdati studentsku vizu, usprkos tome što sam bila – student.
Od prvog srpnja ove godine za Francusku vrijede nova pravila. Konkretnije, radna viza za sezonske poslove u sektoru poljoprivrede Hrvatima više nije potrebna, a poslodavac nas može provesti pod sezonce po prilično jednostavnoj i uhodanoj špranci. Nakon što su mi to na ambasadi potvrdili i madame Sergine i monsieur Thiébault (da, znam ih već poimence), šefu sam poslala potrebne dokumente petnaestak dana prije dolaska u Francusku, a on je odmah pokrenuo proceduru, koja obično traje do tjedan dana.
Međutim, prilikom mog dolaska, papiri još nisu bili sređeni. Srećom, Bob nije bio neki formalist pa smo ignorirali situaciju i odmah sam počela raditi. Posla se uvijek nađe, a meni nikako ne bi bilo zgodno biti ovdje, plaćati stanarinu, podmirivati ostale troškove i biti pritom bez ikakvih prihoda. Svaki naredni radni dan uslijedilo je pitanje – ima li novosti? No, dva tjedna po dolasku, rješenje još nije došlo, za razliku od inspektora koji se došao raspitivati zbog čega me žele zaposliti. Kad je lagano nastupila panika, šefu je stigao je (pre)dugo očekivani poziv...
Ogromni mladi nasad Grenacha podijelili smo na dva dijela, a zadatak nam je bio pregledati vinograd i obzirom na opći dojam, okus grožđa, opterećenje trsova i slično ograditi dio s 2.5 tone grožđa koje će otkupiti. Telefon je zazvonio kad smo uspoređivali dojmove: sve je u redu, isti dan prijepodne imamo rendezvous, podižemo i potpisujemo papire u uredu u 30ak kilometara udaljenom Perpignanu, administrativnom središtu regije. Odmah smo požurili da stignemo na vrijeme, pošto obično državni službenici rade do 11.30, nakon čega imaju stanku za ručak i ne primaju klijente do 14.30. Naravno, ako nije srijeda, kad rade skraćeno. Ili pak ponedjeljak, kad ne primaju nikoga. Cesta je najprije bila blokirana zbog prevrnutog traktora s ogromnom prikolicom punom muškata koji se rasuo posvuda, no to je tek bila uvertira u totalno zagušen promet Perpignana. Održavao se, naravno, ogroman prosvjed. Zašto – pa možda zbog toga što je 35 radnih sati tjedno previše, a 5 tjedana godišnjeg premalo. Osim toga, minimalna satnica iznosi samo 9.43 eura.
U svakom slučaju, iako se možda domaći bune, strancima očito ni malo ne smetaju ti uvjeti. Naprotiv, u Maury i okolicu proteklih se dana sjatilo mnoštvo ljudi. Ovo je regija gdje je mehanizacija rijetkost, pa se može dobro zaraditi berući grožđe. U šumarcima su tako nikli kampovi, a na ulicama se susreće svakakav svijet: hipiji, klošari, studenti, turisti i avanturisti, njihovi psi i instrumenti. Neki se vraćaju iz godine u godinu; primjerice Poljaci koji su podigli šator iza našeg vrta već četvrti put za redom beru grožđe za istog gazdu, dok drugi kucaju na vrata vinarija i pitaju trebaju li berače. Osjeća se muving i neka zanimljiva vibra.
No, da se vratim u Perpignan. U zgradu ureda za zapošljavanje uletili smo u pet do 12, odradili nezaobilazno smucanje po hodnicima i preusmjeravanje po šalterima da bi napokon našli krajnju cilj. Gospođa u sobi 27, drugi kat, sva je cvjetala od ponosa jer je vjerojatno riješila prvi hrvatski slučaj. Pružala mi je papire govoreći – ''Vidite, mademoiselle, sve sam učinila da što prije dobijete dozvolu i počnete raditi!''
Što reći? Mora da je Douglas Adams u trilogiji u pet dijelova The Hitchhiker's Guide to the Galaxy opisujući Vogonce fakat aludirao na Francuze!