Marketing
Kiša
Kako su počele kiše koje mrzim pokušat ću se prisjetitit što ima lijepo u tim dosadnim jesenjim kišama. Radovao sma se kiši samo dok sam bio u Africi pa evo mala foto galerija jednog mog uobičajenog dana da bih podsjetio samoga sebe da kiša nije uvijek tako dosadna i glupa.
Dan bi smo obično započeli vrlo rano da bi se uživalo u suncu koje izlazi jer je ipak najljepše dok je nisko na nebu. Dobrih navika se ne treba odreći tako da sam dan volio započeti sa kavom i cigaretom i uživati u prvim zrakama sunca. Vremena se ima na pretek pa nije bio problem satak vremena odvojiti samo za sebe da bi se napunile baterije. Osobito kada bi sa vama u timu bio netko tko nije tako dosadan i pustit će vas na miru da uživate u svom ritualu.
Nakon malo uživanja mora se nastaviti sa vožnjom koja često donese svakojaka iznenađenja. Afričke ceste i mjesta koja bi smo trebali obići bila su više nego interesantni.
Posao nam je bio takav da smo uz put morali prelaziti granicu gdje bi nas kontrolirali i jedni i drugi pokušavajući pronaći bilo što sumnjivo.
Normalno i mi smo pratili što se dešava oko nas uz put pa se tako moglo vidjeti i svakojakih pokreta.
Dva puta tjedno prijevozno sredstvo bi bilo helikopter, što se na prvi pogled može učiniti puno interesantnije neg vožnja autom, no vjerujte da bi ste se trudili da tog dana ipak ne budete putnici. Obično bi smo kupili dvije gajbe piva za tročlanu posadu koja je iz jedne od bivših SSSR država, složit će te se da uopće nije bitno iz koje. Pivo na etiopskoj strani bilo je znatno bolje neg ono sa eritrejske, pa bi smo na radost posade za njih obično prošvercali dvije gajbe na ničiju zemlju odakle smo polijetali. (Helikopteri su bili na suprotnoj strani granice od nas). Dobro raspoložena posada bi sa svom tom tekućinom nestala u kabini a mi bi smo uživali u letu koji bi obično trajao od 45 minuta do sat vremena kada bi nas vesela posada spustila na zemlju, vratila nam prazne gajbe da bi nam ponovno poslužile za sljedeći let.
Ne mogu reći da nije bilo interesantno vidjeti tu jadnu zemlju i iz zraka jer su prizori često bili kao da letite iznad mjeseca, no ipak sam rađe išao autom.
Lijep je bio taj naš posao, ipak bi smo donosili radost ljudima koje smo taj dan obilazili bilo da je to vojska na položajima ili civili u nekim zabačenim selima. Meni je svejedno bilo najdraže vidjeti djecu i uljepšati im dan.
Ja počeh pisati ovaj post radi kiše pa evo zašto se sjetih i tih dana kada bi pala kiša što je bilo dva puta godišnje. Radovali smo se kao mala djeca i izvodili svakojake gluposti i tih dana raspoloženje kod svih je bilo potpuno drugačije neg u vrijeme kada je temparatura išla i do 49 stupnjeva u hladu, koliko sam najviše izmjerio.
Nakon tih par dana kiše vrlo brzo ostaju samo naznake da je ipak život ipak nekada bio ovdje. Čekajmo sljedeću kišu.
Post je objavljen 18.09.2013. u 12:16 sati.