Pregled posta

Jednostavno uzoran svećenik

Franjo Jurak rodio se 4. siječnja 1927. u Lovrećanu kod Zlatar Bistrice. Pohađao je bogosloviju u Zagrebu, a 1951. zaređen je za svećenika. Kao svećenik radio je u Čuntiću kod Petrinje, Voćinu, Papuku te Maji. Godine 1954. postaje župnik u Hrastovici kod Petrinje, a ubrzo je premješten u Glinu. Od 1964. do 1999. godine bio je župnik župe sv. Marka Križevčanina na zagrebačkoj Trešnjevci, a od tada je djelovao u samostanu Kćeri Božje ljubavi na Novoj Vesi.


Budući da su me u više navrata tražili da napišem moje uspomene na župnika Franju Juraka s kojim me je vezalo dugogodišnje prijateljstvo, ja to ovdje činim u želji da pomognem onima koji će možda jednog dana proučavati njegov život i rad.

Unutrašnjost župne crkve sv. Marka Križevčanina na Selskoj cesti u Zagrebu


Prošlo je mnogo godina. Nisam pravio bilješke. Pišem po sjećanju koje ima dosta rupa. Pogotovo što se tiče nekih osobnih imena za koja me zbilja sram da ih se više ne mogu sjetiti. Srećom imam koga pitati. Događajima o kojima pišem sam bio svjedok. No nisam siguran jesam li te događaje smjestio u pravo razdoblje. Molim da oni koji ovo čitaju to imaju na umu.

Sasvim običan dan u prosincu. U Zagrebu je hladno. Sa Selske ceste dobivam mig da Franjo opet nema zimski kaput.
Ukućani su mu doduše našli jedan u Caritasovu skladištu ali on ga odbija nositi jer je prefin za njega. Kasno poslijepodne, u vrijeme kad smo znali da Franjo obično sjedi u župnom uredu i dočekuje stranke, navratili smo do župe. Čim smo došli, Franjo nam se pohvalio novim kaputom. Čak ga je i obukao da nam ga pokaže. Sjeli smo tu u ured jer je svaki čas netko dolazio. U župnom uredu radio je redovito gospodin Bevanda, rodom iz Dubrovnika a po ponašanju pravi dubrovački gospar. Franjo je držao da je red da i on kao župnik prima stranke i sjedi u uredu. Možda je prošlo pola sata i svi smo čuli da je netko ušao u župni ured ali nismo vidjeli tko. Pošao je Franjo i uveo jednog siromaha. Pitao ga je je li gladan. Odgovor je bio duboki uzdah. Franjo ga je uhvatio rukom preko ramena, gesta koju smo poznavali. Tom gestom je dao nama ostalima do znanja da ga kani odvesti u kuhinju i nahraniti. No, s obzirom da smo tu bili kao gosti i moja supruga i ja, priskočio je gospodin Bevanda i odveo čovjeka do kuhinje. Mi smo nastavili razgovarati uz male prekide zbog dolaska stranaka. Nakon nekih pola sata vratio se siromah iz kuhinje i Franjo ga je pitao ima li novaca. Nema. Franjo je zagrabio u kutiju u kojoj se nekim čudom uvijek našlo novaca za ovakve prilike i sve što je tu bilo dao je siromahu. A onda, budući da je siromah bio vrlo oskudno odjeven, Franjo je s vješalice skinuo svoj novi kaput. I tako je taj nepoznati čovjek otišao nahranjen, s nešto novaca i s pristojnim kaputom.

Takvo što su sigurno vidjeli i češće od mene i drugi koji su bili Franjini bliski suradnici. Ja to u pravom smislu te riječi nikad nisam bio. Ja sam si naime umišljao da sam mu ja najbolji prijatelj. Ali nikad nisam stanovao u njegovoj župi. Nikad nisam sudjelovao u bilo čemu što je bilo usmjereno isključivo na župu. Čak mu nisam nikad ni ministrirao pa ni svirao pod misom. Jedino sam mu, kad sam već bio tamo, pomagao da odjene misno odijelo i da ga poslije mise skine.

Župna crkva na Selskoj


Tek na Franjinom pogrebu shvatio sam da je Franjo imao mnogo prijatelja poput mene. On je naime znao dati čovjeku osjećaj da mu je taj trenutak susreta s njim najvažnija stvar na svijetu. Znao se potpuno usredotočiti na sugovornika, uroniti u njega i njegove probleme. Budući da sam dosta dobro poznavao o. Antu Antića, često sam Franju uspoređivao s njime.

Inače ova zgoda sa siromahom bila je tipična za Franju. On je bio jedan od rijetkih svećenika koje sam poznavao a koji je sirotinji davao prednost pred lokalnim bogatašima i inim moćnicima. On nikad nije uzimao novac za služenje misa, za blagoslove kuća itd. Zbog toga se kod Franje živjelo vrlo skromno, siromašno, a sve što je imao bio je svakog trena spreman podijeliti drugima.

Kako je to prijateljstvo počelo, dobro pamtim jer tu godinu držim jednom od najvažnijih godina u mom životu.
Moralo je to biti u ljeto 1964. kad me je nazvao moj budući kum i tada najbolji prijatelj Ivica Znidarčić. Rekao mi je da sljedeće nedjelje na Selskoj cesti preuzima dužnost župnika vlč. Franjo Jurak, divan svećenik kojeg njegova obitelj poznaje već od ranije. Ivica se prije samo nekoliko godina doselio iz Bosanskog Broda u Zagreb pa mi je bilo teško objasniti mu da još nikad nisam bio na Selskoj cesti a pogotovo da ne znam gdje je ta župna crkva Bl. Marka Križevčanina. Dogovorili smo se naći na tramvajskoj stanici pa smo skupa prošli taj mali komad puta. I stigli taman na početak mise.
Misu je predvodio Franjo Jurak a bilo je tu još puno svećenika, ali više ne znam kojih. Već ta prva Franjina misa i njegova propovijed duboko me se dojmila. Nakon mise progurali smo se do novog župnika. Ugledno prezime koje je nosio Ivica otvaralo nam je sva vrata. I tako sam upoznao vrlo neobičnog čovjeka koji će (to tog trenutka dakako nisam znao) uvelike utjecati na moj život.
Već idućeg tjedna ponovo sam svratio na Selsku cestu. Franjo me je pozvao na kavu. Dugo smo razgovarali. Kasnije sam uvidio da su takve mogućnosti za dugu kavu s Franjom vrlo rijetke i da je to bilo moguće samo zato što je bilo usred ljeta, ljudi se razišli posvud, a Franjo je do tog trenutka malo svojih novih župljana upoznao. U to doba sam vodio dva crkvena zbora, onaj u kapelici Ranjenog Isusa i srednjoškolski zbor u bazilici Srca Isusova pa sam mislio da sam stručnjak za crkvenu problematiku. Na prvim susretima, iliti „kavama“, Franjo mi je pričao o svojim bivšim župama, o teškim i gladnim godinama studija za vrijeme i poslije rata i o tome kako je došlo do njegova premještaja u Zagreb. Ja sam mu pak pričao o svojoj obitelji, o školi, dakako o svojim zborovima i, zanimljivo, nekako se pokazalo da imamo o mnogim temama slično mišljenje, a možda je Franjo utjecao tako na mene.

Tek puno kasnije Franjo mi je počeo govoriti o župi i o problemima koje je kao iskusan pastoralac vidio. Pokazao mi je nepovoljan oblik župe jer je župna crkva bila smještena na samom istočnom rubu, predaleko za mnoge župljane. Drugi problem je bila veličina župe. Kako bez kapelana zadovoljiti duhovne potrebe župljana. Zatim su tu bili neki neboderi krcati oficirima JNA, prirodno neprijateljski nastrojenih prema Crkvi. Stanovništvo tog dijela grada bilo je siromašno i trebalo mu je pomoći. Dvorana ispod crkve bila je u vlasništvu nekog poduzeća i služila je kao skladište. Vjeronaučna dvorana je bila nepodesna, unutrašnjost crkve je bila zapuštena itd. itd. Nisam siguran kojim redom smo razgovarali o svim ovim temama ali tijek razgovora je ostao godinama isti. Dok su Franji ljudi dolazili obično tražiti od njega pomoć za svoje probleme, meni je Franjo gotovo redovito iznosio svoje aktualne probleme i savjetovao se sa mnom kao s nekim odraslim.
Franjo je imao svemu, pogotovo za ono doba, potpuno nekonvencionalan pristup. On je u prvom redu vidio čovjeka kojem treba pomoć dok su na drugim mjestima nerado ili ne shvaćajući otežavali Franjin rad u župi. Recimo birokrati na Kaptolu i vodstvo sestara Uršulinki u Vlaškoj. Osim toga Franjo je, s obzirom da je imao župnu kuću s puno prostora, počeo primati na stan srednjoškolce i studente protjerane iz raznih sjemeništa ili bogoslovija. Znao je da ti dečki nemaju kamo, da su izgubljeni ako im netko ne pomogne. Franjo bi im dao stan ali i hranu, ma dao im je budućnost. Kad sam koji put svratio u doba večere i došao do kuhinje u kojoj je vladala gospođa Sabina, po količini skuhanog sam već mogao zaključiti da će blagovaonica biti puna i prepuna. Znao sam ostati za večerom (ali nisam jeo) da popričam s Franjom. Tu smo se znali šaliti što nam je dobro polazilo za rukom a razbijalo je ukočenu atmosferu koju su dečki donijeli iz institucija iz kojih su bili protjerani. Franjo je primao na stan i one svećenike koji iz nekih razloga nisu mogli odsjesti (bili nepoželjni) na Kaptolu, a primao je i mlade svećenike koji su htjeli magistrirati ili doktorirati u Zagrebu, najčešće na KBF-u ali nisu imali podršku svog ordinarija. Pa opet nisu mogli stanovati na Kaptolu nego su tražili utočište na Selskoj cesti. Jedan od mnogih bio je i mladi svećenik Josip Bozanić koji je bez odobrenja svog ordinarija pripremao doktorat i svaki put kad bi po tom poslu doputovao u Zagreb odsjedao je kod Franje. To primanje „odbačenih“ ili „neposlušnih“ stvaralo je Franji mnogo neprilika no on se na to nije obazirao.

No nije Franjo okupljao samo ljude izvan župe. Daleko više okupljao je svoje župljane na sve načine i uz sve moguće teme. Imao je tako grupu za posjet bolesnicima, molitvenu skupinu, skupinu koja je proučavala tada još javnosti malo poznate koncilske dokumente, grupu za vjerski tisak, župno vijeće i tko bi još sve nabrojio. S jedne strane mnogi iz tih grupa postali su s vremenom najbolji Franjini suradnici a s druge Franjo je volio i to da se ljudi okupljaju oko crkve. Nikad ga nije smetao metež u župnoj kući koji bi nastao jer su jedni odlazili, drugi dolazili… Da, imao je i grupu za osmišljavanje liturgije. Možda se nije baš tako zvala ali to je bio cilj. Osmisliti mise za djecu, za mlade, za bolesne itd. Sve je to zahtijevalo mnogo truda i angažmana. Kad nije stigao nešto učiniti Franjo (jer bi ga posjetilo kakvo smetalo poput mene), onda je tu bila Jasmina koja je umjela držati konce u rukama. Kad bi priredio posebno osmišljenu misu za bolesne ili stare, onda je znao sakupiti dovoljno dobrovoljaca koji su s autima i kombijima dovozili i odvozili one kojima je to bilo potrebno.

Najstarija neobična vijest koju sam čuo sa Selske ceste bila je ta da je Franjo nabavio veliku peć (ustvari bačvu) na piljevinu, da ju je smjestio usred crkve i da je loži i otvara vrata crkve vrlo rano, već u četiri ili pet sati ujutro. I da se u crkvi u to doba okupljaju sami beskućnici. Navratio sam do Franje i sve je to bilo točno. On je primijetio da oko crkve kasno u noć, kad se zatvore sve krčme u okolici, ima mnogo ljudi koji izbačeni iz krčme na cestu kao beskućnici nisu imali kamo. Pa je dao ložiti u crkvi i otvarao vrata da se ta sirotinja ima gdje ugrijati. Za katolički dio Zagreba to je bila senzacija.

Drugi takav slučaj koji je izazvao prije svega na Kaptolu veliko uzbuđenje je bio slučaj s posvećenim hostijama. Franjo nije imao kapelana. A za Uskrs je imao oko dvije tisuće molbi (no dobro, možda malo manje) da bolesnicima donese svetu pričest. Danas bi rekli: nemoguća misija. Franjo je to sredio na svoj način. Prvo je pozvao članove obitelji kojima je trebalo za Uskrs (a možda je to bio i Božić) odnijeti pričest i podučio ih. To je bila jedna od njegovih jakih strana. Podučavao je ljude i govorom ali i primjerom.

U nedjelju prije blagdana došli su dakle odabrani članovi obitelji bolesnika i staraca kojima je trebalo odnijeti pričest i svaki je donio čistu maramicu sa sobom na misu. Franjo je za vrijeme pričesti išao kroz crkvu i u svaku maramicu stavljao hostiju. Svi su bili podučeni i znali što treba činiti. Na kraju te mise sve ih je još posebno blagoslovio i poslao njihovim obiteljima u ime Božje. Na Kaptolu su pobožni birokrati padali u nesvijest a Franjo je došao u ozbiljan sukob s drugim Franjom(Šeperom) samo što je ovaj drugi bio zagrebački nadbiskup.
Ipak, Franjo je nastavio s tom praksom. Dapače, proširio je sudjelovanje laika u radu župe.
Ne znam jesu li problemi s vjeronaukom započeli Franjinim dolaskom na župu ili ih je bilo i prije. No zbog Franjinih mnogobrojnih aktivnosti unutar župe naglo se povećao broj polaznika vjeronauka(negdje 1965-66.). Neko vrijeme ga je držao on sam uz pomoć bogoslova. Više puta kad sam navratio u župu i kad bi mi rekli da Franjo upravo ima vjeronauk, znao sam se ušuljati i slušati. Kako je on samo znao djeci približiti vjerske istine i Božje zapovijedi. Bez afektiranja, mirno, koristeći najjednostavnije izraze da ga djeca razumiju. I uz to uvijek nasmijan i dobre volje. Nakon nekog vremena Franjo se dogovorio da će mu na župi vjeronauk držati sestre Uršulinke iz Vlaške ulice. Moram priznati da nikad nisam do kraja shvatio gdje je ležao problem i zašto je izbio problem. S vodstvom sestara Uršulinki Franjo je bio u dobrim odnosima. One su dolazile i držale vjeronauk s čim je on bio jako zadovoljan. No, uvijek je postojao latentni nesporazum između Franje i crkvenih vlasti na bilo kojoj razini. Tako je nekako, ako se dobro sjećam, bilo i ovdje. Za Franju je bilo neupitno da vjeronauk treba održavati onda kad može doći najviše djece i mladih. Za njega je opet čovjek, u kojem je on gledao i brata i Božje stvorenje, bio na prvom mjestu. Za vodstvo sestara Uršulinki su pak kućni red, redovnička zajednica i redovnička pravila bili nešto što se ni pod koju cijenu nije smjelo kršiti. Sve je to dosta dugo trajalo. Čuo sam mnogo jako dobrih argumenata i s jedne i s druge strane. A onda se još dogodilo i to da je jedna od sestara koje su dolazile držati vjeronauk zatražila privremeni istup iz reda (ili tako nekako) jer joj se teško razbolio otac, u starački dom ga nije mogla smjestiti jer niti je imala novaca za platit, niti su ga htjeli primiti jer je bio težak slučaj s puno potrebe za njegom. Ne znam baš da li zbog tog slučaja ili ne, no sestre Uršulinke su se preko noći povukle sa župe. Ona jedna na kraju je potpuno istupila iz reda i postala dobri duh župe. Bila je to Jasmina Iskra. Skromna, samozatajna, blaga i povučena. Svi su je zvali samo Jasmina i nije se ljutila na to.

Kod Franje se u ono vrijeme sakupljala elita hrvatskih teologa pa sam neke više a neke manje uspio upoznati. Vlč. Turčinovića sam već poznavao od ranije jer je redovito misio u kapelici Ranjena Isusa pa je moj zbor znao pjevati i na njegovim misama. Osim toga u zboru su pjevali njegov mlađi brat i šogorica. Ali tu sam upoznao i vlč. Adalberta Rebića, fra Tomislava Šagi-Bunića, vlč. Vjekoslava Bajsića i fra Bonaventuru Dudu. Fenomenalni Bogom prožeti ljudi! Okupljali su se kod Franje jer su tu mogli slobodno raspravljati i bili su bez ikakvih kalkulacija (treba poznavati ono prvo postkoncilsko vrijeme) dobrodošli. Osim toga je Franjo, usprkos župnim poslovima koji su ga doslovce satirali, našao vremena, kradući ga od sna, da prati najnovija teološka izdanja koja je nabavljao sa Zapada. Mogao je vrlo dobro čitati francuski i nešto njemački. U svakom slučaju su ga gore spomenuti svećenici, koji su bili puni sveučilišnih titula, smatrali sebi ravnim. Franjo je posebno proučavao koncilske dokumente i često o njima propovijedao. U podršci Kršćanskoj sadašnjosti bio je nepokolebljiv. Kasnije kad mu je vraćena dvorana, održavao je u njoj razne teološke tribine. Bilo ih je toliko da se ne mogu sjetiti svake ali svakako se sjećam jedne koju je nazvao Duh Asiza. No nisu Franju cijenili samo gore imenovani glasoviti profesori i teolozi. Postao je i dekan Trešnjevačkog dekanata (nisam siguran da se u ono doba tako zvao) pa su se svi župnici tog dijela Zagreba redovito sastajali kod njega na dekanatskim sastancima. Franjo je sve to skupa vrlo ozbiljno shvatio i pomno pripremao te skupove želeći potaknuti svoje kolege da lakše prihvate koncilske dokumente.

Kapelani u župi su bili posebna priča. I ne samo kapelani, nego i bogoslovi koji su na nekoj župi morali odraditi pastoralnu godinu. S jedne strane i slijepac bi pogodio da Franji treba jedan kapelan, ako ne i dva. Isto tako bogoslova. Ali s druge strane se znalo kako onoga koji dolazi na tu župu čeka mnogo posla, malo komfora i još manje novaca. Tako uz neke časne iznimke do župe su dolazili samo oni koji iz nekih razloga nisu uspjeli otići na koju bolju župu ili pak oni koje nije nitko iz ovih ili onih razloga htio. S prvima je Franjo imao puno strpljenja i nastojao ih uvjeriti što znači biti pravi svećenik i kako treba raditi na župi. Bilo je takvih koji taj način rada u potpunoj neimaštini nisu htjeli prihvatiti pa su odbijali sve Franjine prijedloge. Bilo je dakako i drugih , ali manje, koji su se odmah uklopili i pomagali koliko su mogli i znali. One kapelane ili bogoslove koje nitko nije htio uzeti Franjo je odmah i bez puno pitanja uzimao. Nikad nije nikoga odbio iako je s nekima od tih imao mnogo okapanja. S obzirom da su se kapelani često mijenjali neke nisam stigao ni upoznati. Ali s jednim sam uspostavio dobre odnose, s Dragutinom Oraićem. Nakon nekog vremena i on je bio premješten nekud za župnika, prohujale su godine, boravio sam dugo u inozemstvu i onda negdje oko 2000. god. preselili smo se u Odru u Novom Zagrebu. Jedne blage večeri moja supruga i ja krenuli smo u šetnju Odrom da je upoznamo. Privukla nas je lijepo osvijetljena crkva pa smo krenuli prema njoj. Uz crkvu je pokraj nas prošao svećenik kojeg smo pozdravili i htjeli proći kad me je on uhvatio za rukav. Bio je to Dragec Oraić, sada novi župnik u Odri.

Posebno treba spomenuti mise i propovijedi koje je Franjo držao. Obično je radnim danom imao misu navečer pa ako smo mogli, moja supruga i ja bismo ga posjetili, porazgovarali a zatim i ostali na misi. Nikad nisam čuo nekog da Evanđelje tog dana tumači tako znalački a opet s tako jednostavnim riječima da ga je baš svatko mogao razumjeti. Kad je govorio, imao sam osjećaj da iz njega žari božanski žar. Svaku riječ koju je izrekao duboko je proživljavao i svjedočio time svoju vjeru. Njegove riječi nikog nisu mogle ostaviti ravnodušnim. Od prvog dana na ulazu u crkvu, točno u sredini između zadnjeg reda klupa, stajala je na stoliću otvorena bilježnica s olovkom. Svatko tko bi došao na misu mogao je tu upisati svoju nakanu. Poslije podizanja ministrant bi tu knjižicu odnio do Franje (ili kojeg drugog misnika) i taj bi pročitao sva imena i posvetio misu svima pročitanima. Nikakva plaćanja nije bilo.

U tom prvom razdoblju našeg poznanstva započeli smo Franjo i ja akciju gradnje kuća za sirotinju. To je bio tako neobičan pothvat da sam zamolio svog prijatelja Ivicu Znidarčića da nam se pridruži. Franjo je bio glava tog pothvata. Uključili smo Isusovce, Sestre Milosrdnice, Sestre na Kaptolu kod kojih je puno godina kasnije Franjo proveo zadnje dane života, Glas Koncila, mnoge župnike itd. Nema ovdje mjesta da pišem o svim pojedinostima ali sam na svoj način opisao tu akciju na internetskoj adresi http://pollitika.com/moja-druga-bozicna-prica-propustena-polnocka pa tko želi može pročitati nešto što sam pisao u nekoj drugoj prilici i s puno umjetničke slobode. U svakom slučaju prva kuća za obitelj s jedanaestero djece sagrađena je u Dubravi. Dovršena je bez mene, jer sam se na gradilištu teško razbolio i više u toj akciji nisam sudjelovao.(1965.)

S obzirom na sirotinju u župi Franjo je odmah nakon osnutka Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, koji je uz podršku nadbiskupa pokrenula Jelena Brajša, uspostavio s Caritasom trajnu suradnju.

Centralno pitanje već u prvim godinama Franjina boravka u župi na Selskoj cesti bilo je pitanje otvaranja pastoralnog centra negdje u geografskom središtu župe. Iznio mi je to jednom sav užaren zbog dobre ideje. No nije to u ono doba bilo tako lako. O građevinskoj dozvoli za novu crkvu nije se moglo ni sanjati. Jedini način koji su već neki svećenici isprobali bio je ovaj: naći pogodnu lokaciju na kojoj stoje dvije velike spojene obiteljske kuće, kupiti obje kuće, probiti zidove između njih i tako dobiti prostor koji je mogao biti kapelica ali i dvorana za vjeronauk itd. Sve sam to znao i zato sam iznenađeno pogledao Franju jer sam znao da u cijeloj kući nema više od možda par stotina dinara.
No Franjo je imao već nekakav plan. Posudit će novac od jedne župljanke koja je upravo prodala kuću i novac joj momentalno ne treba. A naći će se dobrih ljudi koji će mu uz Božju pomoć pomoći vratiti dug. Naravno nije se radilo samo o trošku kupnje nego je kupljene objekte trebalo i urediti. No Franjo je vjerovao u Božju providnost. Kako sam je u tom razdoblju boravio u Beču na studiju, nisam mogao pratiti baš sve događaje oko ostvarivanja tog plana. Sjećam se naših zajedničkih vožnji po Trešnjevki i to samo po onom dijelu koji je Franjo smatrao podesnim za otvaranje pastoralnog centra. Nije me bilo u Zagrebu kad je pronađen pogodan objekt u Subotičkoj ulici (kasnije pretvoren u župu). Ali sam se taman vratio na praznike kad su Franju prevarili za neku kaparu. Ne sjećam se pojedinosti ali znam da sam ga nekoliko puta pratio na vrlo neugodne pregovore oko te kapare. Kad sam se definitivno vratio iz Beča (tada već oženjen), Franjo nas je odveo u novi pastoralni centar koji je zbilja odlično izabrao i uredio. Nisam mogao nego hvaliti a Franjo je bio ponosan. Kad smo nakon mise završili kod njega u uredu, ponudio nam je „ti“ što smo mi rado prihvatili.

Komunističke vlasti odmah poslije rata župi bl. Marka Križevčanina oduzele su prostrano zemljište oko crkve tako da je crkva bila stisnuta i s desne i s lijeve strane tvorničkim postrojenjima. I dvoranu ispod crkve dodijelila je ista vlast jednom poduzeću kao skladište. Franjo je zatekao gotovo ratno stanje između župe i tih poduzeća. Vrlo brzo uspio je to okrenuti. Ne baš sa svima, mnogi direktori su bili ideološki zaslijepljeni. Ali radnike, radnike je Franjo odmah dobio na svoju stranu iako mu nisu svi bili župljani. Tim je Franjo uspio stvoriti barem podnošljivu atmosferu. Kasnije je direktorima tih poduzeća potajno krstio djecu, neke je isto tako potajno vjenčao, što je u ono doba bilo uobičajeno. Franjo na taj način nije dobio ni pedlja zemljišta ili dvorane. Ali je postigao da radnici iz susjednih tvornica više nisu namjerno ometali rad župe, posebno ne službu Božju.

Ne znam više točno kad je napokon Franjo uspio izboriti povrat dvorane ispod crkve ali sam prilično siguran da je to moralo biti pred kraj mog studija u Beču. Kad sam tog ljeta 1969. god. svratio do njega, ponosno mi je pokazao ključeve dvorane. Sad je bila opet u vlasništvu župe. Otišli smo odmah u dvoranu. Iznenadio sam se kako je to bio krasan prostor. U dvorani su već neki dobrovoljci uređivali zidove i pod a Franjo je imao i u vidu neke stolice koje je mogao jeftino ili badava dobiti. U šali imenovao me je voditeljem kulturnog programa dvorane. A kako ćemo dotjerati dvoranu do takvog izgleda da se u njoj može odvijati bilo kakav program? I za to je Franjo već imao rješenje! Baptisti! Kako baptisti? E, baptisti su baš u to doba pripremali veliki projekt pionirskog karaktera. Nešto što je danas normalno oni su to bili spremni učiniti po prvi puta u Zagrebu: direktan prijenos slike i to ravno iz Amerike putem telefonskih kablova. Tehnički mi nije jasno kako bi to išlo ali baptisti su imali već sve spremno. Samo su grčevito tražili prostor koji im u komunističkom jednoumlju nitko nije htio iznajmiti. Uopće me nije iznenadilo što je Franjo ne samo poznavao nego i bio dobar s baptističkim pastorom i predsjednikom Saveza baptističkih crkava gospodinom Josipom Horakom, bio je on dobar s cijelim nizom pastora i svećenika drugih crkava. Kao župnik u Glini pomagao je gradnju nove pravoslavne crkve npr. I tako me je Franjo pozvao da dođem za par dana i da budem na sastanku s baptistima.

Na tom sastanku bili smo, dakle uz Franju, pastor gospodin Horak, nešto mlađi također pastor gospodin Branko Lovrec i moja malenkost. Okvirno smo, bez puno poteškoća, dogovorili suradnju a sve daljnje pregovore prepustio je Franjo meni. Baptisti su raspolagali s izvjesnim financijskim sredstvima pa smo dogovorili da oni financiraju uređenje pozornice i postavljanje golemih i dugačkih vrata koja bi predvorje kvalitetno odvojila od glavnog dijela dvorane. Sve je to prilično brzo uređeno i dvorana je zasjala novim sjajem.

Za potrebe prijenosa iz SAD-a dopremljene su u dvoranu tone tehnike. Sve je u ono doba bilo glomazno, ogromno ali i skupo. Ekipa tehničara radila je danima na spajanju tih silnih kablova od jedne do druge kutije.
Napokon je došao i taj veliki dan. Program je trebao početi negdje kasno poslijepodne. Okupilo se mnoštvo baptista, dakako, ali i pripadnika drugih denominacija kako se znao izraziti simpatični gospodin Horak. Uz propovjednika Billyja Grahama, tada već planetarno poznatog, u programu su trebali nastupiti i mnogi glasoviti američki pjevači soula pa je dosta ljudi došlo i zbog toga. Prva velika priredba i prvi veliki uspjeh. Dvorana u župi bl. Marka Križevčanina na Selskoj cesti u Zagrebu time je postala jedina dvorana u cijelom komunističkom bloku koja nije bila pod utjecajem komunističkih vlastodržaca. Bez cenzure. A još k tome započeli smo rad jednim ekumenskim pothvatom. Franjo i ja smo bili silno ponosni a zadovoljni su bili i gospoda Horak i Lovrec.

E sad se moglo ozbiljno razmišljati o kulturnom programu u dvorani. Kad bi sad opisao sve pojedinosti, predugo bi trajalo. Zato samo nekoliko natuknica. Od poduzeća Hefferer dobili smo na posudbu izvrstan polukoncertni glasovir. Tako smo za sezonu 1969./1970. mogli planirati razne vrste koncerata. Nemam ondašnje programe, ali po sjećanju mogu nabrojiti što smo pripremali - Mozartov Requiem (dirigent Željko Sojčić), dramu Paula Claudela Razdioba podneva (s Radom Šerbeđijom i Ljubicom Jović u glavnim ulogama, redatelj Janko Marinković,) nastup Vlade Ružđaka i nastup pijanista Vladimira Krpana. Uz to smo pripremali recitaciju Pjesme nad pjesmama itd. Druge pojedinosti ne pamtim iako sam siguran da smo u prvoj sezoni 1969/1970. planirali nekih desetak događaja (Ako nekog nisam naveo ili sam krivo naveo, neka mi oprosti).

I onda je pukao grom. U ljeto 1969. nadbiskup Franjo Kuharić imenovao je Franju Juraka vicerektorom Zagrebačke bogoslovije. Rektorom je postao pjesnik i erudit Ivan Golub. Sve se to odvijalo tako brzo da je to bilo nevjerojatno. A na župu na Selskoj imenovan je župnikom mladi svećenik Josip Frkin. Sastali smo se u župi: Franjo, novi župnik Josip Frkin i moja malenkost. Ispostavilo se da se Franji baš i ne ide sa župe ali nije htio protusloviti nadbiskupu. Srećom je Josip Frkin bio simpatičan neproblematičan i vrlo pobožan svećenik. Mislim da je vidio brigu na mom licu i odmah me umirio. „Ivo“, rekao je „sve što ste dogovorili s Jurakom kao da ste dogovorili sa mnom“. I tako sam ja od prvog trena bio „Ivo“ a Josip Frkin je postao „Joža“. I nastavili smo dobre odnose sve do njegove smrti. Samo nekoliko godina kasnije kad sam već bio u političkoj emigraciji i Franjo i Joža su me više puta posjetili, dok je bilo mnogo onih koji su se bojali.
Već sam prije počeo raditi u Nakladnom zavodu Matice hrvatske, a počeo sam pisati i u Studentskom listu i u Hrvatskom tjedniku. Sad sam češće išao na Kaptol a na Selsku cestu samo toliko koliko je bilo potrebno da se planirani program odvije. Budući da sam se vratio iz inozemstva i mogao praviti usporedbe između raznih sustava, pozvali su me organizatori Svećeničkog pastoralnog susreta početkom 1970. god. da održim predavanje o slobodnom vremenu. Priredio sam zgodno i sadržajno predavanje i dobio nekoliko puta pljesak usred predavanja što nijedan drugi predavač nije. Naravno da je iza tog poziva stajao Franjo. Taj mi je svećeničko-pastoralni tečaj ostao u pamćenju i po tome što se na njemu pojavio i povjesničar dr. Krunoslav Draganović. Donedavno ja sam njemu iz Zagreba, od njegovih prijatelja, nosio potajno poštu i isto tako se u Beču s njim sastajao jer se Draganovića općenito smatralo vođom hrvatske političke emigracije. A sad se čudnim putem našao u Zagrebu. Kad sam ga ugledao, krenuo sam ravno prema njemu i rukovao se s njim. Prilično se zbunio.

Na svećeničko-pastoralnom tjednu govorilo se i o Marijanskom kongresu koji je trebao biti u ljeto 1971. god. Trebao je to biti veliki i značajan skup katoličke crkve u Mariji Bistrici. Sjedio sam kod Franje i razgovarali smo o Marijanskom kongresu. Franjo se žalio što u Hrvatskoj nemamo reprezentativnu monografiju na temu Marije, Majke Božje. Razgovarali smo detaljno o takvoj nekakvoj monografiji. Sve bi to bilo lijepo, mislio je Franjo, ali Kršćanska sadašnjost je bila još preslaba za jedan takav projekt. No, mislio sam u sebi, Nakladni zavod MH nije. I odmah drugi dan uputio sam se svom direktoru književniku Peri Budaku. Informirao sam ga o Marijanskom kongresu, o tisućama stranih i domaćih hodočasnika itd. Peru Budaka nisam trebao dalje uvjeravati. Pozvao je svoje suradnike, razgovarali smo o tome, a na kraju smo se našli i s Vlatkom Pavletićem, tada glavnim urednikom i MH i Nakladnog zavoda MH. On je bio u stanju u tren oka osmisliti sadržaj te monografije koja je trebala biti i reprezentativna i na više jezika i u boji. Za Pavletića i Budaka bilo je samo po sebi razumljivo da za autora (ili urednika) te knjige dolazi u obzir samo jedan čovjek: prof. Grga Gamulin. Kad je netko spomenuo da možda Gamulin neće htjeti surađivati na nečem tako neznanstvenom, odmah su i Pavletić i Budak rekli da imaju čak dva njegova gotova rukopisa koja čekaju objavu. Ako se prihvati tog velikog posla, obećat će mu da će odmah objaviti i te dvije knjige. Predložio sam svom direktoru da knjigu, zbog tematike, izdamo u suradnji s Kršćanskom sadašnjošću. Otišli smo na razgovor s dr. Josipom Turčinovićem. Dogovor je odmah postignut i za godinu dana ugledala je svijet monografija: G. Gamulin, Bogorodica s djetetom u staroj umjetnosti Hrvatske, Zagreb, 1971.

Program dvorane na Selskoj smo odvili po planu točno kako je Joža Frkin obećao. Spomenut ću samo da je izvedba Mozartova Requiema izazvala u Zagrebu svojevrsnu senzaciju tako da se čak i na državnom Radio Zagrebu javila vrlo pozitivna kritika.

Međutim izvedba Requiema pokazala je naše granice. Prihod od ulaznica nije bio dovoljan za pokriće troškova. Vjerojatno ne samo zato što nas je Glas Koncila potpuno ignorirao nego zato što se takvi programi ne mogu raditi bez dotacija. A mi ih nismo imali od kuda dobiti. Kad smo nakon koncerta isplaćivali glazbenicima gaže, nismo imali dovoljno novaca. Joža Frkin, koji je bio prisutan, vidio je i shvatio našu nepriliku, otišao je u svoju sobu i donio onoliko koliko nam je nedostajalo. Godinama poslije se šalio i u šali mi spominjao „Ivo, nikad se nisam na Kaptolu morao zadužiti osim kad sam s tobom surađivao“!

U proljeće 1970. god. ponovo grom s Kaptola. Franjo je smijenjen s mjesta vicerektora zbog nedovoljnog održavanja discipline među bogoslovima. Sam Franjo mi je pričao kako je to bilo. Naime, do njegova dolaska bogoslovi su morali tražiti dopuštenje za odlazak u grad i to su dopuštenje dobivali pismeno i morali su ga pokazati na porti. Franjo ih je sazvao i rekao im otprilike da ih smatra odgovornim ljudima, osim toga da se oni spremaju za koju godinu otići na župe gdje ih i tako nitko neće kontrolirati. Pa prema tome on ukida sve zabrane izlaska i očekuje od njih da pokažu da znaju biti odgovorni. To je tako išlo neko vrijeme i onda su negdje sredinom školske godine sami bogoslovi poslali nadbiskupu Franji Kuhariću delegaciju koja ga je molila da odredi da se sve vrati na staro jer da oni, bogoslovi, nisu dovoljno zreli za toliko slobode. Nadbiskup(Kuharić) je pozvao Franju, ni jedan ni drugi Franjo nisu htjeli popustiti pa je otišao onaj koji nije bio nadbiskup. Sigurno je bilo još i drugih momenata ali ovo mi je pričao sam Franjo Jurak i to sam upamtio.

Franjo se dakle vratio na župu. Meni je to bilo drago ali s obzirom na moj politički angažman u Matici hrvatskoj o daljnjem vođenju nekakvog programa u dvorani nije moglo biti ni govora. Osim toga i Franjo i ja smo se bojali troškova s obzirom na iskustva s Requiemom. No, barem smo nastavili prijateljstvo. Ipak Franjin odlazak na Kaptol imao je i za mene posljedice. Jednog dana, tada sam pisao u Studentskom listu(1971.), idući posjetiti Franju susreo sam fra Tomislava Šagi Bunića, tada mislim dekana KBF-a. Srdačno smo se pozdravili i odmah sam primijetio da na reveru sakoa ima prišiven crni gumb što je u nekim našim krajevima bio znak da je umrla neka bliska osoba. Htio sam mu kondolirati no on me je prekinuo. Objasnio mi je da mu nitko blizak nije umro nego da taj gumb nosi „jer je umro razum u Crkvi u Hrvata“. Odmah sam ga pitao smijem li tu njegovu izjavu iskoristiti kao novinar. Smio sam. Već za idući broj Studentskog lista napisao sam tekst pod naslovom „Da li je Crkva u Hrvata izgubila razum“. Na članku su mi čestitali Franjo, ljudi iz Kršćanske sadašnjosti, iz Glasa Koncila ali s druge strane dobio sam mnogo neprijatelja. Nikad ni prije ni poslije nisam dobio toliko anonimnih uvredljivih i prijetećih pisama kao tada.
Mislim da je to bilo i vrijeme kad mi je Franjo ispričao da ima problema sa šećerom ali da on neće sebe pikati nego će taj problem riješiti strogom dijetom. No taj šećer nije bio izazvan Franjinim neumjerenim jelom i pilom nego prekomjernim radom, dakle nečim što bi danas nazvali stres. I što se nije mogli izliječiti samo dijetom.


Značajna 1971. god. bližila se kraju. Kasnije su mnogi tvrdili da su znali da će biti kraj. Ja to nisam ni znao ni slutio. Zato me je Karađorđevo zateklo potpuno nespremnog. Prestao je izlaziti Hrvatski tjednik, Matica hrvatska je stala. Sav moj tadašnji svijet kao da je pao. Mnogo mojih prijatelja završilo je u zatvoru. Sad sam imao više vremena otići Franji na razgovor. Ubrzo sam se, početkom 1972. god., našao u bezizglednoj situaciji gdje sam vidio da kako god odlučim neće za mene biti dobro. Izabrao sam rješenje: odlazak u emigraciju. I otišao sam 25. svibnja 1972. god. Nikome, pa ni vlastitoj supruzi, nisam ništa rekao.

O nekoj daljnjoj suradnji s Franjom nije više moglo biti govora. On je doduše nekoliko puta došao u Muenchen ili Olching i bio naš gost. Osim toga moja mama, koja je živjela s nama, pri svakom putu u Zagreb otišla bi ga posjetiti pa sam na taj način imao barem površne informacije o Franji.

Proteklo je 18 godina emigracije u kojoj sam doživio mnogo dobrog i lijepog ali i lošeg i ružnog. U proljeće 1990. god. (za prvi krug izbora) prvi put nakon 18 godina vratio sam se u Zagreb. Pohodio mamin grob, susreo obitelj i prijatelje. A jedan od prvih posjeta vodio me je dakako na Selsku cestu. Već na prvi pogled vidio sam da se mnogo toga promijenilo. Franjo se postarao. Postao je nervozan što prije kod njega nikad nisam zamijetio. Jasmina mi je u jednom zgodnom trenutku ispričala Franjine probleme sa zdravljem. No nije se htio liječiti. Dakako da mi je posudio i svoj legendarni auto Renault 4. Nisam u životu vozio auto u lošijem stanju ali za ono malo mojih potreba bilo je dovoljno. U ljeto 1990. god. cijela moja obitelj se preselila u Zagreb.

S komunističke strane krenuo je plimni val s krštenjima, prvim pričestima i krizmama. Zahvaljujući Franjinoj susretljivosti i spremnosti za pomoć krstilo se kod njega mnogo već veće pa i gotovo odrasle djece naših poznanika ili daljnjih rođaka. Osim toga opet smo krenuli preko tjedna na mise na Selskoj. Sad kad smo imali Franju, imali smo gdje priređivati mise za naše pokojne. Jednom smo, za godišnjicu smrti moje mame, nakon mise priredili i zakusku u predvorju dvorane.
No opće prilike nisu pokazivale ništa dobro. Sve je naviještalo rat koji su nam nametali pobunjeni Srbi. Ubrzo sam i ja završio u Zboru narodne garde a Franjo je svoju župu organizirao kao ogromno prihvatilište za prognanike koji su 1991./1992. pa i kasnije počeli dolaziti u sve većem broju. Dvorana ispod crkve postala je ogromno skladište. U nekoliko prvih godina Franjo je uz pomoć brojnih volontera uspio smjestiti u svoju župu oko 6.000 prognanika. I brinuo se da djeca krenu u školu, da imaju što jesti i sve potrebno za život. Franjo se naročito posvetio prognanicima iz svojih nekadašnjih župa od Maje do Gline ali i svi drugi su mu dobrodošli. Pomoć mu je dolazila sa svih strana. I moji sinovi napisali su pismo na njihovu nekadašnju gimnaziju u Olchingu pa je i od tuda vrlo brzo došao kombi pun hrane i odjeće i tako više puta. Uz sve to, meni je iz Mostara jedan svećenik počeo slati ugrožene Bošnjake i Srbe u Zagreb. Ja bi ih prihvatio, privremeno negdje smjestio a onda bi ih preuzeo Franjo i omogućavao im odlazak dalje. Napominjem da su po pričama koje sam čuo ti ljudi bili ugroženi od svojih vlastitih sunarodnjaka bilo kao „izdajice“ bilo zbog toga što nisu htjeli ubijati. Franjo mi nikad nije govorio kamo je koga i na koji način poslao. A nisam, priznajem, ni puno pitao.

Inače, na župi je bilo promjena. Gospođa Sabina nije više kuhala nego supruga jednog izbjeglice koji su sad zauzeli župni ured od krova do podruma. Uz Jasminu se pojavio novi vjeran i dobar Franjin suradnik Milan Krošelj. On je bilo nadležan za sve. On bi pod misom ministrirao, pjevao, uključivao velika zvona itd. Poseban specijalitet mu je bio izgradnja jaslica za Božić koje je gradio ispred glavnog oltara. Na tim jaslicama se puno toga pokretalo: anđeli, voda, pastiri pa i ovce. Da, i zvijezda repatica. Franjo mi je jednom pričao da Milan za sve to koristi najjednostavnija sredstva a za pokretanje figura na jaslicama služio mu je motor jednog starog stroja za rublje.
Upoznao sam dakako i mnogo drugih mlađih Franjinih suradnika kao npr. Zlatka Penavića a malo poslije i g. Marijana Bušića. Njih dvojica su 1990. god. osnovali poduzeće Kravata Croata a uz to bili dragi ljudi. G. Penavić je osim toga pomagao Franji kod držanja zaručničkih tečajeva. Uz to je novost bila i župna organizacija „Djetešce na sunašce“ koju je vodila gospođa Bosiljka Bačura. Za mene je započeo period putovanja u inozemstvo. Na njemačko govorno područje. Trebalo je katoličkim župama u inozemstvu zahvaliti na pomoći Franjinoj župi oko prehrane izbjeglica ali i za zbrinjavanje onih koji su morali napustiti ove prostore. Ni sam više ne znam gdje sam sve bio. Ali pamtim da sam bio u Berlinu s gospođom Bačurom a u Beču s harfisticom Marijom Mlinar. Nekud sam putovao i s jednom dalmatinskom klapom ali više ne pamtim kuda. Mislim da su ta predavanja bila uspješna i da je Franjo bio zadovoljan.

Što je rat duže trajao, Franjo je bio zabrinutiji. Tvrdio mi je da je loša politika držanja tolikih ljudi nezaposlenih i ovisnih o državnoj ili crkvenoj pomoći. Govorio mi je da se stvara „kultura prosjaka“. Čak smo se odvezli nekud daleko od Zagreba ali u blizinu Vrbovca gdje postoji jedan stari dvorac koji su i tada držale Sestre milosrdnice. Otišli smo i dalje u niz sela iz kojih su iselili gotovo svi stanovnici. Koji u inozemstvo, koji u Zagreb ili druge gradove. Mislio je da je tu trebalo naseliti izbjeglice, makar privremeno. Što je Franjo mislio s „kulturom prosjaka“, zorno sam vidio kad smo otišli u Frankopansku na razgovor s poglavaricom reda Milosrdnica. Ušli smo nešto prijepodne autom u dvorište samostana gdje su u velikom redu stajali ljudi koji su čekali ručak. Franjo je otišao do reda i sa svima se srdačno pozdravljao. Na moj upit pozna li doista te sve ljude, rekao mi je da ih pozna. Još danas navečer ili sutra ujutro da će svi ovi biti kod njega, tj. u njegovoj župi. „Od tud ih i poznam“, glasio je njegov odgovor.

Negdje oko 1995. god. Franjo je imao značajan nastup na TV, mislim u emisiji 2 u 9 Romana Bolkovića. Tko doista želi vidjeti kakav je bio Franjo treba svakako pogledati snimku te emisije. Na provokantno pitanje voditelja da zašto Bog dopušta da se u tom ratu ruše crkve Franjo je bez oklijevanja odgovorio: „Bogu ne trebaju crkve, crkve trebaju ljudima!“

Još jedan događaj iz tog vremena neposredno poslije rata duboko mi se urezao u pamćenje. Bila je večer, možda mjesec dana nakon Nove godine i slučajno sam prolazio Selskom i spontano odlučio posjetiti Franju. Po mojoj računici bilo je vrijeme kad je već večera bila davno gotova. No kad sam došao do blagovaonice iz nje se čuo žamor većeg broja ljudi. Provirio sam i htio se odmah povući no Franjo me je opazio i pozvao da sjednem i slušam. I zbilja isplatilo se slušati. Budući da je Franjo bio već dobrano bolestan i opet privremeno nije imao kapelana, nije mogao izvršiti uobičajen blagoslov stanova. Kako bi doskočio tom problemu, okupio je grupu svojih suradnika (možda tridesetak) i osposobio ih za obilazak kuća i stanova. Ti ljudi dakako nisu mogli blagosloviti stan poput svećenika ali Franjo je dao moto „ako zajedno molimo, to je također blagoslov“. I zato su ti ljudi išli u grupama, dvojica ili trojica, od stana do stana. Od Franje su imali potvrdu da su njegovi. Na svakim vratima su morali reći da dolaze umjesto župnika, da nose križ i Bibliju i da se žele s ukućanima zajedno pomoliti za blagoslov obitelji i ništa više. Bilo je fascinantno slušati te redom jednostavne ljude kako podnose Franji izvještaje o tome što su učinili. Meni su to u tom trenutku bili apostoli. Pravi pravcati. I svuda su ih dobro dočekali i pozvali u kuću a naročito u oficirskim neboderima gdje su ih posebno prijateljski dočekali i raspitivali se kako mogu regulirati crkveni brak, kako mogu djeca na vjeronauk i sl. Samo jedan jedini čovjek ih je najurio i nagrdio. Bio je to glavni urednik Glasa Koncila Miklenić. Jedna fascinantna večer za koju sam i danas Bogu zahvalan što sam je doživio.

S Franjinim zdravljem bilo je sve lošije i pozivi Jasmine sve češći. Mučile su ga neuralgije, pa mu je tlak skakao čas visoko, čas nisko. I mnogo drugih bolesti, a najviše šećer. U bolnici na Svetom Duhu poznavao sam vrsnog neurologa, šefa Odjela za neurologiju, dr. Stipu Vukadina. On je bez problema primio na svoj odjel Franju. Više puta sam posjetio i jednog i drugog u bolnici. Franjo je bio uzoran pacijent bez nekih zahtjeva, kao da mu je bilo neugodno da se netko toliko za njega brine. Dr. Vukadin ga je htio poslati u toplice. Franjo dakako nije pristao. Ne može tako dugo ostaviti župu bez nadzora. Liječnik mu je propisao neke lijekove a ukućani su se brinuli da ih bar donekle redovito uzima.

Ubrzo sam od g. Penavića doznao da Franjo gubi vid. Naime, zbog velikog šećera, žilice u oku su pucale i zamagljivale leću. Dva puta smo tako prikupili sredstva i Franjo je otputovao u Njemačku, u bolnicu, gdje su mu očistili leću. Onda bi neko vrijeme vidio dobro dok ne bi opet počele pucati žilice i sve opet u krug. Nešto kasnije sam upoznao vrsnog mladog okulista, također iz bolnice na Svetom Duhu, dr. Nikicu Gabrića. Zamolio sam ga za pomoć. I on je također bez problema primio Franju na svoj odjel, izvršio pretrage. No nalazi su bili loši. Franjo je polako ali sigurno gubio vid i tu se nije dalo više mnogo učiniti.

Oko Franjinog zdravlja brinulo se i mnogo drugih njegovih prijatelja tako da ja nisam uvijek sve znao. Imao sam naime u to doba sam svojih velikih neprilika tako da sam se i ja morao početi liječiti. Ne treba posebno naglašavati da je Franjo nastojao meni pomoći u svakom pogledu.

Čitao sam na internetu što su drugi već prije pisali o Franji. Tako sam naišao na svjedočanstvo da se Franjo znao ozbiljno naljutiti i uči u sukobe s ljudima. Nemam razloga sumnjati u ta svjedočanstva. Ali želim reći da ja kroz sve te silne godine nisam nikad vidio Franju da se ozbiljno naljutio ili galamio.

Na mene se naljutio samo jednom. I to kad sam ga upitao zašto ne ode u mirovinu. Bilo je to možda godinu dana prije nego što je stvarno umirovljen. On u to doba bez povećala nije više mogao čitati. Ali nije želio da njegovi župljani vide da njihov župnik jedva vidi. Zbog toga je posljednjih godina boravka na župi ujutro uz pomoć Jasmine ili Milana učio napamet promjenjive dijelove mise za taj dan, ostalo je i tako znao napamet, na oltaru se mogao kretati bez pomoći, a osim toga uz njega je uvijek bio Milan kao ministrant. Netko tko ne bi znao pravo stanje stvari mislio bi da svećenik čita sasvim normalno iz misala. Svi Franjini pokreti bili su savršeni. Ni najmanja pogreška nije mu se događala. Morao sam mu se diviti. No jedne večeri i on sam je uvidio da daljnje vođenje župe prelazi njegove snage. Bio sam kao i često u to doba kod njega na misi. Poslije mise sam mu u sakristiji pomogao skinuti misne haljine pa smo se uputili prema drugoj sakristiji koja se nalazila pokraj svetišta. U crkvi je bilo neobično glasno. Franjo je znao da će poslije njega misiti njegov kapelan i pod misom vjenčati svog brata i njegovu zaručnicu. Dakle svatovi. Kad smo došli u tu drugu sakristiju, bio sam uvjeren kako ćemo se, kao i mnogo puta do tada, spustiti stepenicama u podrum do blagovaonice. No iz nekih razloga Franjo je želio ponovo proći kroz crkvu pa da izađemo na glavna vrata. Ja sam odmah primijetio da su fotografi u pripremi za svadbenu misu po cijeloj crkvi postavili stalke za rasvjetu s veoma raširenim nogarima. Rekao sam to Franji i predložio mu da me primi pod ruku. Nije htio. Da ga vodim kroz njegovu crkvu? Ma nema šanse. I tako se dogodilo da je Franjo već kod prvih nogara zapeo i poletio. Srećom sam to očekivao i uspio ga uhvatiti. Primio me je za lakat i prošli smo kroz crkvu. Bio je potišten.

Jednog dana, valjda 1999. god., nazvao me je i obavijestio me da ga je nadbiskup Josip Bozanić razriješio dužnosti župnika. Požurio sam na Selsku cestu. Franjo je bio tužan. Ipak, nadao se je da će mu novi župnik dopustiti da ostane u župi stanovati, da ispovijeda i služi misu. Nakon nekoliko dana pokazao mi je odgovor novog župnika. Jedno prostačko, nepismeno i nekulturno pismo.

Novi župnik ne želi da mu Franjo smeta. I taj novi župnik,divljak, ozbiljno je shvatio da ne želi ništa preuzeti od Franje. Čim je došao na župu razjurio je sve što je Franjo stvarao desetljećima. Pogotovo suradnike. Meni je danas žao što nisam fotokopirao ono drsko pismo novog župnika. Objavio bih ga.

Franji je nadbiskup Bozanić dodijelio stan u kući samostana Kćeri Božje Ljubavi u Novoj Vesi (onog istog samostana iz kojeg smo svojedobno dobili višak njihovog crijepa kojeg su sestre kupile za obnovu krova). Franjine dužnosti bile su jednostavne: ujutro bi rekao svetu misu sestrama u samostanu, od 11 do 12 sati svakim je danom bio dužan ispovijedati u katedrali. I to je bilo to. Uz tu funkciju bila je vezana i neka mala plaća no nadbiskup ju je Franji uskratio. Vjerovao je da čovjek Franjinih godina može živjeti bez i jedne kune.

Sam po sebi smještaj kod predobrih sestara je bio izvrstan. Dobro su ga pazile, donašale mu hranu i na sve druge načine brinule su za Franju koji je bio ozbiljno bolestan. Osim toga tu su još bili i Jasmina i Milan koji su se također brinuli za Franju ali i mnogi drugi. Kako sam stanovao blizu katedrale, obično sam išao kratko pred podne po Franju. Čekao sam ga u sakristiji. Franjo je ispovijedao u ispovjedaonici sasvim lijevo u vrhu katedrale odmah do ulaza u katedralnu sakristiju. Čim se pročulo da Franjo tu ispovijeda, redovi pred njegovom ispovjedaonicom bili su sve duži. Ubrzo je došlo do nesporazuma (opet jednom) sa sestrama koje su vršile službu u katedrali. One su imale nalog da katedralu i sva vrata zaključaju točno u podne. I punctum. Franjo je pak u ispovjedaonici spašavao duše. A spašavati duše se ne da prema voznom redu redovničkih pravila. Tako je neprekidno dolazilo do nesporazuma. Sestre su htjele da Franjo točno u podne prekine ispovijed a Franjo to naravno nije htio.

A kad bi konačno izašao iz katedrale, pošli bi prema Novoj Vesi. Franjo je u to doba već jedva vidio. Pa sam mu predložio da me primi za lakat. Nije htio ni čuti. Bojao se za naš dobar glas. Išli bi dakle odvojeni a ja sam ga upozoravao na zapreke koje on nije vidio. Ako ispred nas nije bilo nikoga, pozdravljali smo svaki rasvjetni stup vrlo ozbiljno. No ako je prema nama išao koji svećenik ili bogoslov, onda sam ga upozorio i Franjo je pozdravljao na iznenađenje svećenika koji su čuli da Franjo ne vidi. Čim bi došli do njegova stana, pojavile su se sestre i servirale mu ručak. Jednako tako redovito je dobivao i doručak i večeru i sve što bi poželio. No Franjo više nije puno želio. Polako se gasio kao svijeća koja dogorijeva. Uz dnevnu sobu imao je i radnu u kojoj je bio i njegov krevet. Tu je diktirao svoje tekstove. Koje, ne znam. Došla je tako i 2000. godina. Početkom kolovoza nazvao me je Franjo i obavijestio me da je gospođa Bačura kod njega ostavila neke fotografije za mene. Rekao sam mu da ću doći za koji dan. No 4. kolovoza zazvonio je u mom stanu telefon. Bio je to Milan. Obavijestio me je da je tog trenutka preminuo Franjo.

Bog ga je pozvao sebi. Ništa nije pomoglo što je baš tog trenutka kad je nastupila kriza igrom slučaja bila kod njega njegova liječnica i odmah mu dala injekciju, ništa nije pomoglo što je odmah došla hitna pomoć. Franjo se preselio Bogu kojem je cijeli život vjerno služio. Pokopan je 8. kolovoza u svećeničkoj grobnici na Mirogoju.
Nakon pogreba prišla mi je poglavarica Kćeri Božje Ljubavi i rekla mi da je Franjo na stolu ostavio kuvertu sa slikama na kojoj piše moje ime.

Očekivao sam da će se na prvu godišnjicu Franjine smrti netko sjetiti i organizirati kakvu misu za pokojnog ili sl. Pokušao je štogod doznati i župnik Drago Oraić ali nije ništa ustanovio. Pa je onda on održao misu za pokojnog Franju a nazočni su bili uz župske suradnike i članovi moje obitelji. Na drugu obljetnicu ponovo smo dogovorili misu ali poslije toga i sastanak u župnoj dvorani. O pokojnom župniku Franji Juraku trebalo je više ljudi reći po koju riječ. Nisam siguran koga je župnik Drago sve pozvao ali se gotovo nitko nije odazvao. Ipak, došao je ugledni suradnik Katoličkog radija ali i moj bratić mr. Krešimir Cerovac koji je Franju ne samo poznavao, nego i dosta dugo bio njegov župljanin. Došao je i moj kum Ivica Znidarčić (već označen opakom bolesti). O Franji smo govorili župnik Drago, moj bratić Krešo i moja malenkost. Znam da to nije puno ali u tom trenutku više se nije moglo učiniti.

Franjo kakvog pamtim



Već su me više puta tražili da napišem moje uspomene na Franju. Odbijao sam. Mislio sam da to treba ostati samo meni i da to ne želim ni s kim dijeliti. No Papa Franjo me je naučio boljem. Papa Franjo naime danas univerzalnoj crkvi propovijeda upravo ono što je svojim životom živio župnik na maloj ali blagoslovljenoj župi na Selskoj cesti, župnik Franjo Jurak.



Post je objavljen 16.09.2013. u 11:18 sati.