Nekako me prošla faza nazivanja sebe idiotom. Barem ovdje. Negdje, u kutku vlastite sobe, možda ipak sebi potiho šapnem nešto slično. Ali dobro, to sve skupa nije bitno.
Noćas bih mogao napisati neki golemi, refleksivni post o smislu i ne-smislu. Ali ipak neću. Tko inako ima živaca, volje i vremena čitati besmislene tlapnje jednog običnog 17/18-godišnjaka.
Not sure I understand...
Ne znam. To jest, ne. Ne razumijem. To je bolja formulacija. Zbunjen sam, ali kompletno. Nisam se uspio niti okrenuti oko sebe, a toliko se toga promijenilo. I imam onaj uvijek jednaki, prokleto odvratan osjećaj da sam kriv za toliko toga. Za sve. I više od toga. Možeš bježati od drugih ljudi neko vrijeme, ali kako pobjeći od samoga sebe?
Volim šetati. Onako, bez reda i cilja. Ili se voziti biciklom. Odlutam negdje i pustim mozak da sam radi svoje. Da još jednom odgleda već pogledane scene u situ sjećanja, da presloži ladice koje su otvorene. Ali u nekima i dalje nedostaje nešto, postoji praznina. Fale neke kockice u cijeloj slagalici.
...this role I've been given...
Osjećam se loše. Ne stalno. Ne uvijek. Ali u trenutcima kada ostajem sam, skačući između poslova u danu, zaboli nešto oko srca. Stisne, stegne, probode. Zbunjen sam.
Fale mi kockice.
Post je objavljen 14.09.2013. u 20:28 sati.