15 N 24. KROZ GODINU, BDM Žalosna
16 P Kornelije i Ciprijan
17 U Robert Belarmin
18 S Josip Kupertinski (kvatre)
19 Č Januarij, Suzana
20 P Andrija Kim (kvatre)
21 S Sv. Matej ap. (kvatre)
22 N 25. KROZ GODINU, Mavro (ravnodnevica)
Ivičina mama nazvala je svoju prijateljicu, koja je stanovala samo dva kata iznad njih, da joj posudi neke novine. Bilo je već kasno i Ivicu, koji je trebao donijeti mami novine, pomalo je bilo strah jer je hodnik bio slabo osvijetljen. Kad je pozvonio i kad je mamina prijateljica otvorila vrata mali je vrisnuo od straha i potrčao niz stepenice vičući: Mama, mama smrt. Gospođa, koja se već spremala u krevet stavila je na lice bijelu masku i imala je dugi tamni ogrtač. Kako Ivičina mama nikada nije stavljala takve maske pred spavanje dijete se prestrašilo.
Postoje i nevidljive maske iza kojih mnogi ljudi sakrivaju svoje pravo lice. Kad je netko otvoren i iskren, kada se ponaša u skladu s onim kakav jest: kažemo, to je osoba bez maske. Naprotiv, kad je netko zločest i pokvaren a stavlja masku dobrote i poštenja, ili kad je netko priglup ili neuk a stavlja masku mudraca ili učene osobe; pa kad još u skladu sa svojom maskom stane pametovati ili dijeliti drugima lekcije, onda se takvoj osobi drugi podsmjehuju ili je izbjegavaju.
Postoje slučajevi kada ljudi drugima stavljaju maske. Kada zbog njihova zvanja ili posla prosuđuju druge po nekoj tobožnjoj unuverzalnoj značajci koja bi trebala biti karakteristična za to zvanje. Međutim, kada čovjeka osobno upoznamo onda vidimo da vrlo često ta naša poopćena predodžba nije točna.
Tako bi prema nekim stereotipima svećenik trebao biti savršeno uglađen. Iz njegovih bi usta trebao teči samo med slatkorječivosti…. Starije generacije su smatrale da bi on trebao imati o svemu savršeno znanje. A kako je on ipak samo ograničen čovjek i reagira ljudski, posebno oni svećenici koji ne prihvaćaju takve stereotipe kao nametnute maske, dolazi do nesporazuma.
Daleko su teže i dalekosežnije posljedice kada mi ograničeni ljudi stavljamo Bogu maske. Kada ga suobličujemo svojim ljudskim predodžbama, misleći pritom da ako je Bog pravedan, da ta pravednost nužno mora odgovarti pojmu naše pravednosti.
Stoga je cjelokupna Božja Objava svojevrsni opoziv ili demant tih naših predodžbi.
Knjiga Izlaska (Izl 32, 7-11. 13-14) svjedoči je kako su ljudi u pradavna vremena Boga doživljavali kao nekog nebeskog supermena koji je, doduše, svemoguć ali nije lišen nekih ljudskih karakteristika kao što je srdžba…, pa su u tom smislu zamijenjene uloge. Mojsije je taj koji ''staje na loptu'', smiruje stanje i moli za milost. Ali ono što je najbije, ishod je opraštanje i milosrđe s Božje strane.
Prije nego prijeđemo u našem razmišljanju na evanđelje, kojemu je prvo čitanje svojevrsni uvod, treba napomenuti odgovornost i milost poslanja onih koji su sastavljali liturgijska čitanja, tako da iz njih na najbolji način zrači poruka Božje objave. Stoga su oni na neki način svrstani u najodgovornije prezentante Božje objave.
Evanđelje je vrhunac, ne samo u objavi Božjeg milosrđa i dobrote nego je tu toliko snažan zaokret u shvaćanju odnosa Bog i čovjek da je skidanje maske Bogu koju mu je ljudski element starozavjetne crkve stavio, Isusu priskrbio smrtnu kaznu.
Evanđelje po Luki (Lk 15, 1-10) donosi tri prispodobe. Jednu ljepšu od druge. Te su usporedbe uzete iz života običnog čovjeka, i one nam jasno govore kako se Bog odnosi prema čovjeku. Bog nije samo milosrdan, koji rado oprašta, on se prema nama odnosi kao otac prema svojoj djeci.
Ako podrobnije pogledamo to ''obraćenje'' mlađeg sina onda nam je jasno da te ''Suze sina razmetnoga'' kako je to sročio naš Ivan Gundulić, nisu potekle zbog toga što je on povrijedio svoga oca, nego zbog svoje vlastite sudbine u koju je upao zbog svoje neozbiljnosti.
Zar se nije čovjek utjecao Bogu i kajao tek onda kada je zbog svojeglavog ponašanja napustio Boga i njegove zapovijedi i upao u nevolju?
A gdje je onda tu pravednost? Gdje kazna za naše grijehe? Zar se za sve to ne traži naše obraćenje i suze pokajnice?
Očito je Božja logika drugačija od naše ljudske kao i njegov osjećaj za pravednost.
Ustvari, ovo što smo u evanđelju čuli nije ljudsko razmišljanje nego je Isusova objava Boga Oca svih nas.
Kada se na taj način tumači Božja Riječ, oni koji se nisu skloni odreči osjećaja ljudskog smisla za pravednost, pitaju; a gdje su onda dobra djela? Koji je smisao odricanja i žrtve?
Žrtva, križ, odricanje jedini je način naše ljudske ljubavi kao odgovor neizmernoj Božjoj ljubavi koja ne pozna granica.
Taj odgovor možemo iščitati iz Poslanice svetog Pavla Timoteju (1 Tim 1, 12-17) u kojemu on zahvaljuje Kristu Isusu Gospodinu našemu, jer ga je smatrao vrijednim povjerenja, premda je bio''hulitelj, progonitelj i nasilnik''. On mu ne zahvaljuje samo riječima. Njegova se največa zahvala očitovala kroz njegov život koji je izgorio kao ''žrtva paljenica'' za Krista Isusa, kao što su, uostalom, životi tolikih svetih, mučenika, priznavalaca i svjedoka kroz povijest Crkve. Amen.
Molitva vjernika
Bogu , kojega nam je Isus objavio kao milosrdnog Oca uputimo svoje molitve.
1. Za svetu Crkvu, da ti ponizno služi u naviještanju tvoje Očinske ljubavi prema nama, - Molimo te.
2. Za službenike Crkve da ponizno i s ljubavlju vrše službu, od tebe primljenu, opraštanja grijeha, - Molimo te.
3. Za zalutale od tvoje očinske ljubavi da se vrate k tvojoj istini života o pravom putu spasenja, - Molimo te.
4. Za nas koji slavimo euharistiju zahvaljivanja da to činimo u ljubavi i zajedništvu s odbačenima, siromašnima i ugroženima, - Molimo te.
5. Za sve one koji pate od nasrtaja mržnje ili robuju strastima zavisti, da se obrate i prihvate tvoj način razmišljanja, - Molimo te.
6. Za naše mlade da budu vjerni svojim krsnim obećanjima,- Molimo te.
7. Za naše pokojne da im oprostiš grijehe i uvedeš u prostranstva svjetlosti i mira. – Molimo te.
Dobri Oče, obdari nas svojom ljubavlju kako bismo te moglim nasljedovati u dobroti i služenju i kako bismo s ljubavlju nosili svoj životni križ. Po Kristu Gospodinu našemu.