Poznato je od davnina, da se u društvenim odnosima i situacijama poštuju određena pravila ponašanja. Pravila lijepog ponašanja, da budemo precizniji. Svedena pod zajednički naziv bonton.
Ta su se pravila mijenjala tijekom povijesti, adaptirala se na društvene i političke promjene, a umnogome su ovisile i o geografskom faktoru.
Kako svako vrijeme i svako društvo stvara neka svoja pravila, unoseći u njih dašak osobnosti preko vlastitih noviteta, tako ćemo i mi pokušati sabrati nekoliko novousvojenih načina ophođenja koji su postali društveno prihvatljivima u našoj mladoj državi. Ukratko, razlučiti ćemo ono što je lijepo, pristojno i po bontonu od onoga što nije po bontonu, odnosno nije ni lijepo ni pristojno. Razdvojiti ćemo ono što je kulturno od onoga što je nekulturno i bezobrazno.
Pristojno je i prihvatljivo tako u našoj domovini, u zadnjih četvrt stoljeća, biti biznismenom, menadžerom ili poduzetnikom a ne platiti radnike koji rade za vaš biznis, ne platiti doprinose državi za te iste radnike, ili pak ne plaćati svojim suradnicima i partnerima. Da je to sve kulturno i lijepo, svojim je blagoslovom potvrdila država.
Nije lijepo, odnosno nije po bontonu, ako ste radnik, pitati za svoju plaću i inzistirati da vam se plati to što ste zaradili i odradili. Nekulturno je dalje prozivati te iste biznismene i menadžere za njihov način života. Neumjesno je ljudima dosađivati dok se voze u svojim Mercedesima ili jahtama oko Tahitija svojim tričarijama od 3000 kuna mjesečno. Što će vam i to kad ne nosi niti za par kvalitetnih zimskih guma za BMW?
Po bontonu je novohrvatskom i prihvatljivo svim političkim strukturama da državne pare nestaju bez traga i glasa. Isto je tako sasvim normalno i razumljivo da nitko od njih o tome ništa ne zna i ništa nije vidio. Od naroda se traži samo to da pristojno prihvati predočena im obrazloženja, uljudno se nakloni i ukloni sljedećoj garnituri, dajući joj pritom punu podršku u obavljanju časne i poštene rabote. Ta, političarima omiljena pojava među narodom se naziva mazanjem vrata debeloj guski.
S druge pak strane, nepristojno je kada građani ne slušaju naputke vlasti, pa se međusobno ne prijavljuju i ne optužuju u propisanim situacijama. Nije, dakle, po bontonu kada vam blagajnica na kraju smjene od 15 sati u trgovačkom centru ne izda račun za cigarete. Još je nepristojnije i za vlast neprihvatljivije ako vi tu istu blagajnicu odmah ne prijavite u sve nadležne inspekcije. Naprosto, guska mora zadržati odgovarajući joj standard.
Prihvatljivo je, ako ste državno poduzeće ili koperant državi u bilo kojem poslu, raditi stvari koje se teško mogu objasniti sa stajališta struke, a sa stajališta medicine nikako. Kao, na primjer, iskopati tunel koji se preko nepostojećeg vijadukta spaja sa nevidljivim tunelom i vodi u bolje sutra.
Nekulturno je pitati ministra koji je te radove naručio i platio od naših poreza želi li on krenuti prvi na probnu vožnju, pošto nas uvjerava da je sve na svome mjestu. Nepristojno je ministra pitati jesu li taj projekt radile pripite krtice sklone psinama ili je dio kojotovog plana da ulovi pticu trkačicu.
Po bontonu je i produktivno obećavati brda i doline prije izbora, a ako vas izaberu onda proširiti repertoar, jer tada će vam i kesa biti dublja. A kada vas ljudi nakon nekog vremena počnu vući za rukav kada će taj obećani zalet ekonomije, tvornica ili most sa priključnim cestama i pistama, kulturno se pravite da ne čujete dobro.
S druge strane, nepristojno je stalno dosađivati rukovodećim strukturama kada će nešto od tih obećanja biti ispunjeno. Kada će već jednom ti autobusi, ili zašto je gradski proračun u trostrukom minusu. To je od puka nekulturno i mase se već jednom moraju naučiti da ne remete mir i spokoj lokalnih elita i ne propitkuju njihove biznise koje oni tako samaritanski stavljaju u službu zajednice. A kada mi nakon svega glasamo za takve ljude, to nije niti pristojno niti nepristojno, nego imbecilno.
Nije po bontonu i nije lijepo od ljudi kada ne prijavljuju poreze i prireze i nareze i zareze i ureze i odreze i sve što poreznici propisuju. Tome problemu treba pristupiti seriozno i temeljito, pa ako treba, platiti i više, da se vlast ne zakida. Jer, vlast je narodna, ako se zakida ona, zakida se i narod. Potrebna je i poželjna već navedena revnost u cinkanju svih; susjeda, kuma djeda, strica, punice. Naročito punice. Sir prodaje, a ministru financije sirutka. E, pa nećeš više!
Samorazumljivo je i prirodno, ako ste vlast, da ne morate prijavljivati sebe samome sebi. Ionako je sve to što trošite vaše, odnosno naše. Zašto se onda još zamarati takvim sitnicama? Koliko smo potrošili? A što to koga briga? Sve što trošimo, trošimo da bi vama bilo bolje!
Pristojno je i prihvatljivo, a ponad svega to je i velik izraz domoljublja, ako ste sportaš ili sportska družina koja po svijetu mlati pare i busate se u prsa kako to radite samo da širite slavu domovini i naciji, da poreze i prebivališta prijavljujete po egzotičnim arhipelazima koji nemaju tako revne poreznike kao mi.
Nekulturno je i potpuno antihrvatski i podrivački prozivati naše heroje i svijetle vitezove zbog toga. Poseban je bezobrazluk spomenuti im koliko je državnog novca uloženo u njihove karijere.
Hrvatska je norma i standard da gradskim ili županijskim novcem servisirate svoj sportski ili kakav drugi biznis, pozivajući se na zakon koji vam daje mogućnost da se osjećate običnim građaninom u kakvoj građanskoj zadruzi.
Nekulturno je i pakosno da i oni koji plaćaju porez traže takvo pravo. Osim ako nisu spremni za to dati i krv svoju.
Kulturno je, plemenito i bogu ugodno kada prosvijećene samoustoličene kaste političara, menadžera, poduzetnika i ostalih polukriminalaca uokolo pričaju kako nije sve u novcu, kako su oni veliki dobrotvori, kako ništa od onoga što rade, ne rade zbog profita. Nego zbog povoljnije biometeorološke prognoze.
Nekulturno je od stoke sitnih zuba kada od takvih dobrih i milostivih ljudi traži svoj zarađeni sitniš. I nemoguće je takvima objasniti da oni ne mogu volontirati za 15 000 kuna mjesečne naknade. Za njihove poslove od 4000 kuna mjesečno moraju imati barem VSS. Upiru se naše mecene, lustrišimuši i gosponi da to masama objasne, ali lakše ide klin u panj nego nova istina u naše glave.
Lijepo je i prosvjetiteljski, da kao ministri ili predsjednici objašnjavate narodu da ne može više trošiti novce na luksuz poput čokolade, knjige ili kino ulaznice. Mogu, ako im ostane kad podmire obveze prema državi. Neće im ostati, jer je naša država socijalno osjetljiva, štedljiva i puna razumijevanja prema svima.
Nije lijepo i po bontonu prozivati te iste ministre i predsjednike zašto svakim novim godišnjim dobom u njihove garaže dolijeću i nove limuzine. Narod nam je neuk, nije vidio bijela svijeta, pa tako nije niti modno osviješten. Ne razumije da prve dame i gospođe ministarke moraju uskladiti model i boju limuzine sa novom sezonskom kolekcijom. Da ih se poslije nepotrebno ne izvrgava kritici za neukus ili kič.
Prihvatljivo je i odobravano, ako ste automobilom prouzročili kakvu nesreću, ili nedao Bog nekoga pregazili, da svoj položaj poboljšate kupnjom lijepog i pouzdanog automobila omiljenom premijeru.
Nepristojno je i provokatorski zbog toga prozivati omiljene političare ili sudove. Gospon sudac su nam ionako objasnili da se radi o zaslužnim građanima iz uzornih obitelji i nema smisla da čame u zatvoru, samo zato jer tako piše u zakonu. A još su nam stari Latini objasnili da ono što se tolerira Jupiteru, ne važi baš za svakog vola.
Isto je tako pristojno i ljupko zaposliti ministra ili direktora u državno poduzeće bez dna, a pritom objasniti narodu da su svijetloj gospodi preporuke za posao to što su pokeraško društvo kojeg ministra, ili pak premijer uživa s njima prosvijećeno brstiti filozofiju i najnovije svjetske ekonomske trendove.
Nepristojno je i nikako nije po bontonu ministre i premijera za to prozivati. Jer, onaj tko ne kocka sa novcima poreznih obveznika ne zna koliko su male šanse dobiti skalu u boji. Ili belot. No, i to je moguće prije nego izvesti ministarstvo ili poduzeće iz stomilijunskih minusa.
Iz svega navedenoga se vidi da su kultura i bonton spali na niske grane. Odgovorne strukture društva moraju hitno poraditi na tome da se među stanovništvo ponovno zasije klica dobrog odgoja i pristojnosti. Čini se da će do najvećeg broja građana u bliskoj budućnosti najlakše kulturno doprijeti ako na praznu bocu zalijepe džepno izdanje bontona i ostave takav odgojno-ekonomski paket pored kante za otpad.
Post je objavljen 10.09.2013. u 21:34 sati.