Par dana sam bila u dilemi da li da ti napišem ili ipak da ove riječi ostanu u meni, skrivene, prešutiti.. Ipak ću ti napisati.. Prošlo je dosta vremena od našeg rastanka, nismo se dugo čuli, a kamoli vidjeli... Zašto? - pitam se već danima... Nismo zaslužili to, poslije silne ljubavi koja je gorjela među nama, nije nam ovo trebalo.. Sada smo stranci, koji se više ne poznaju, a nekada su disali kao jedno... Sudbina je put takav htjela, više se i ne bunim toliko, ali nije mi ni svejedno... Svaki dan očekujem, kada ćeš se negdje pojaviti, iza nekog čoška kao nekada.. Čekam trenutak kada ćeš me pogledati i čitav svijet će stati zadivljem tvojim pogledom, a mojim osmijehom... Uzaludna i pusta maštanja... Nema te više, izgubila sam te, osjećam to, vjetar te odnosi, u inat meni... Ostajem sama u olujama koje donose moja tmurna osjećanja i misli, a nekada si bio tu da me štitiš od svega pa i od svih koje sam se plašila će nas razdvojit,ponavljao bi mi , 'ludo mojam alal tvoj sam zauvijek ne plaši se, ja sam tu'... Hodam pustim ulicama tražeći nekoga ko' ti sliči ali uzalud... U velikome gradu, pored toliko lica, ne vidim nikoga ko me bar podsjeća na tebe. Jednostavno si bio i ostaješ, jedini. Znam da zvuči suludo, sumnjam da te ovo moje pismo imalo potreslo, ali bar mi je sada na trenutak lakše... Napisala sam ti par mojih osjećanja, na papiru nisu sva jer vjerujem da čak i jedan obični papir ne bi izdržao ovo što osjećam.. Sitnice ću zadržati za sebe.. Trebaš znati samo da mi fališ, ali vjerujem da će te zaborav odnijeti, za to vrijeme ću šutiti.. Još nešto, nema potrebe da ti meni pišeš, zaista oprosti mi za svu bol..'
Post je objavljen 04.09.2013. u 17:57 sati.