Moj bi zaključak bio kako je danas najbitniji talent. Bar vrlo bitan, ako već ne najbitniji. Možemo to nazvati i "ono nešto".
U svakom slučaju...
U dvadesetima postaneš nesiguran. Propituješ sebe, sve oko sebe. Postavljaš si pitanja, pa onda tražiš odgovore. Ne analiziraš toliko jer već ponešto iskustva imaš.
U dvadesetima postaješ zbunjen. Sobom, okolinom.
Odjednom te brine budućnost. Kreiraš svoje neke ideale, svoj neki cilj, svoj neki "savršen život". Istovremeno, postaješ sve više svjestan kako zapravo stvari ne idu po planu. U većini slučajeva. Pa si razapet između vječnih maštarije i surove realnosti.
U dvadesetima se osvrćeš na prošlost. A istodobno se kočiš u tim retrospekcijama jer ti stalno zvoni u glavi kako si u "najboljim godinama", kako je ovo "time of your life", kako si "na faksu i nemaš briga". Pa se pitaš; što ne štima sa mnom?
U dvadesetima kreću brige. Kreće odrastanje. Nekom prije, nekom kasnije. Nekome da ni ne opazi, a nekima, kao meni, bolno.
Kreće čeličenje, "gutanja crva i žaba". Kreće suočavanje. S čim? Sa životom? "Pa ti si mlada, ti još ni ne znaš što je život!"
U dvadesetima prestaje ono tinedjžersko "Ja sam najpametniji i ja sve najbolje znam" i dolazi sljedeća krajnost kada apsolutno ništa ne znaš.
U dvadesetima te život počne iznenađivati. Priređivati ti bitke i ratove koje ne nestaju preko noći, koje neće mama rješiti, koje više nisu bezazlene.
U dvadesetima ispočetka učiš živjeti.
Igraš nove uloge. Sad si "student", "maltene odrastao".
Učiš biti timski igrač, učiš biti među novim ljudima, uspostavljaš nove veze i poznanstva. A da li se snalaziš u svemu tome?
Onda pogledaš svoje roditelje i pitaš se; dobro, pa kako oni sve to uspijevaju?
A ti si uvjeren da ni ovo malo briga nisi u stanju podnijeti.
Pitaš se kako ćeš onda dalje. Kad jednom više nećeš biti u tim zlim dvadesetima. Kad dođu te tridesete koje tako ružno zvuče!
Kad se više nećeš moći izvlačiti na mladost. I ludost.
Shvaćaš da svaki dan nešto novo naučiš što će ti trebati u bliskoj budućnosti.
Krenula ti je jedna nova etapa života.
Prva godina faksa je rješena, ljeto je bilo super i presuper.
Lagano jesen stiže. Koliko je jedva čekam, toliko je se i bojim. Nisam sigurna da sam spremna za svakodnevne kiše i hladnoću.
S Njim sam u vezi već preko godinu i pol. S Njom sam napokon uredila odnose.
Sreća :)
Ujedno sam i osvijestila činjenicu da sam sretna. Uživam o tome.
Odrastam.
Nije lako!
Post je objavljen 09.09.2013. u 12:14 sati.