Skidaš trenutak sa mog pogleda
i kradeš rosu sa mojih usana.
Bježiš bježeći od sebe do moje postelje.
Jutra su prekratka, noći preduge,
a dani odmiču kao zraka suca sjajnog
u predvečerje.
Sve imamo i ništa nemamo
u rukama punim praznine,
a suze kotrljamo niz gola tijela
još vruća, znojna.
Danas je jučer, a sutra nam ne dolazi.
Riječ opravdava, izgovor gasne želju,
ne ljuti se, možda je tako bolje.
Oblak će isplakati dušu
i duga rasuti boje u neko naše,
novo, svitanje.
Budit ćemo se zagrljeni osmjehom
uz šum mora, krik galeba.
U bonaci života ne pomišljaj na tugu,
kraj ne postoji, uvjeravam te.
To jedina je istina.
Post je objavljen 09.09.2013. u 08:05 sati.