Milijunima godina na ovom planetu nalazi se život, premda će mnogi reći da život buja, mnogo preciznije je reći da se život bori. To je glavna odlika života. Kroz sve uspone i padove, uz sve barijere i naizgled nepremostive kanjone, život uvijek nađe put. Ako je Svemir ikad imao početak, u njegovim prvim danima počelo je skladanje simfonije ugljika. Danas, možda nekih 13,77 milijardi godina kasnije, metodom pokušaja i promašaja, fascinantna kompozicija ustrajno ide dalje.
Nerijetko sam nastojao aplicirati univerzalne poante na veoma fokusirane primjere. Najlakše je razumjeti način na koji svijet funkcionira tako da spoznaš da si zapravo dio tog svijeta. Iz neke perspektive, naši životi su serija eksperimenata koji imaju cilj propitkivati naš odnos sa okolinom. Našim donkihotovskim intervencijama unatoč, naša okolina je generalno u indiferentna prema nama. Stvari imaju tu iritantnu tendenciju da se ionako odvijaju same od sebe.
Sputani okovima koji nas tvrdoglavo drže ovdje mi smo patetične zamjene za iluzije. Adekvatne i neadekvatne zamjene jednih za druge, tragikomična predstava samozavaranih. Kisik, nemam kisika. Osjećam zdravu dozu potrebe za nezdravim životom. Autodestruktivnost, zašto si to radimo, zašto se liječimo otrovima? Disfunkcionalni rigidni odnosi nas tjeraju da traživo odgovore koji nigdje ne postoje. Takve potrage često rezultiraju čistom sramotom i posprdnim popratnim pojavama neuspjeha. Smatram kako naša potreba za novim pokušajima leži u nametnutom inzistiranju na osjećaj bilo kakve kontrole, makar ona bila i fiktivna. Navikao sam biti bez kontrole do te mjere da ne znam što ću s njom u trenutcima kad je imam. Umiruje me spoznaja da ne mogu mijenjati svoju prošlost, jer nisam siguran da bi znao bolje u slučaju nove prilike. Ne žalim za promašajima ako iz njih nešto naučim. Još jedna u nizu briljatnih pogrešaka. Mislim da te ništa ne smije zadržavati. Ne znam, nema razloga imati sluha prema svijetu koji nema sluha za tebe. Čemu onda toliki pritisak koji nas tjera da kontinuirano pokušavamo kad s vremenom više niti tvoje neprijatelje nije briga za tvoje poraze. Pod snažnom tenzijom pucaju spone koje su trebale držati vječno, ali mi smo primorani pucati na mjestima gdje smo najslabiji, samo kako bi jednog dana mogli biti jači na mjestima gdje smo prije bili slomljeni.
Ljudi su vjerojatno najgori primjer teze da je postojanje života nešto čudesno. Ali advocirati sebe je uvijek nezahvalan posao. Zamisli farsu u kojoj sve ovo nije istina. Metoda pokušaja i promašaja je dala pogrešne rezultate. Vrijeme će pokazati da je vjerojatno bilo i boljih načina, barem se nadam. Prije ili kasnije se uhvatimo u situaciji kada se oslanjamo na nešto toliko neopipljivo kao što je ljudska nada, čak i kada nade ima tek u tragovima. Ali odsutnost dokaza nije i dokaz odsutnosti. Život uvijek nađe put, priča se uvijek odvije do kraja.
Gdje ima volje, ima i načina, za sve ostalo tu je improvizacija.
Post je objavljen 09.09.2013. u 00:56 sati.