Vrijeme je nezahvalno
za one koji žele gutati kišu
A sunce ne dopušta vodi
da ostane
dovoljno dugo
Isparava
u muku prolaza
Kao dvoje što šeću
usred krikova uzvjerenog grada
Njihov se zvuk utapa
u režanju tramvaja
žaljenju nesretnih djevojaka
tutnju teških stopala
nekih pretilih građana
Ali
ja vidim kapljice kako postoje
Ujutro
u obliku rose
Kao znoj
na vratu izmorenih radnika
što se pružaju iznad grada
na visokim skelama
Ispod usne iscrpljenog pijanca
koji je popio prvi gutljaj
pohlepno
Baš kao što samo ona
čuje što on govori
Baš kao što samo on
čuje kad joj promakne uzdah
oduševljenja
ili nešto drugo
nježno i intimno
I onda znam
-nismo ostali žedni
Post je objavljen 07.09.2013. u 04:59 sati.