Marketing
Rani Huc (Hotel Nazdravlje)
Kad sam mu rekao što smjeram, bio je oduševljen. Smatrao je kako će to biti sjajan dokument vremena, nešto poput Goyinih Los Desastres de la Guerra, Hegedušićevih zatvorskih crteža, Becićevih crteža iz prvog svjetskog rata... To će mi pomoći u karijeri, vjerovao je starac.
Nisam bio siguran.
- Učini to – rekao je na odlasku.
Sutradan, jednako kao i prethodnih dana pošao sam šumskom stazom na vrh brda i od tamo slikao pitomi brežuljkasti krajolik.
U sumrak sam prošao kraj njegove kuće. Zalijevao je ruže.
- Jesi li – upitao je starac.
- Nisam – odgovorio sam.
Zatresao je glavom i mrmljajući negodovao.
- Učini to!
Prošla su dva tjedna. Tog sam jutra, umjesto da nastavim po starom, na raskršću skrenuo desno i zaputio se u smjeru željezničke postaje.
Bili su tu, naravno. Kamo da odu? Čekali su da se okonča sukob pa da pođu kućama i nastave sa životima. No njihov grad ubrzo će past pred navalom neprijateljske artiljerije i oni se još dugo neće moći vratiti. Poput mnogih ljudi sa ovih prostora morat će početi graditi život ispočetka, na nekom drugom, počesto vrlo udaljenom mjestu. Tamo daleko biti će prisiljeni stvoriti novi identitet, postati novi ljudi, steći nove navike i progovoriti tuđim jezikom. U putovnicama i osobnim dokumentima ime će im biti lišeno hrvatskih grafema, i bez tih, čovjek bi rekao beznačajnih kvačica gospodin Kovač i gospođa Kovač postat će mister i mrs Kovac (Kovak), neki posve drugi ljudi. Ipak, kada usnu Zdenka će nastavit zaljevati svoju bašću, a Ivica će poći u svoju omiljenu kafanu, njegov balkanski Cheers, mjesto neodoljivog šarma gdje znaju te svi.
Prišao sam, sjeo na kolodvorsku klupu i promatrao.
Iz prenamjenjenog vagona dopirao je miris variva što se krčkalo u loncima. Muškarci u bijelim potkošuljama sjedili su za plastičnim stolovima, pili kavu ili gemišt i kartali. Neki su praznog pogleda piljili u daljinu. Iza vagona zračila se posteljina i sušilo rublje. Na radio prijemniku treštale su budnice izmjenjujući se sa lošim vijestima. Sve je odisalo dojmom pomalo ofucanog ljetnog kampa, ili čerge kakvu sam poznao iz filmova.
Nisu me zamijetili.
Postoji priča koja kaže kako domorodci nisu zamijetili Kolumbove caravelle – jer takvo što nije postojalo u njihovoj svijesti – sve dok nisu ugledali neobično mreškanje vode pod pramcem broda.
U svijesti ovih ljudi nije postojao mladić, zapravo dječak, budući slikar koji je želio na papiru, crvenim kreonom zabilježiti njihove izbjegličke dane. Zašto bi to netko učinio? I još na takav način?
Međ' sada već znojnim prstima stiskao sam četvrtasti štapić ciglaste boje nad listom papira, zakočen. Odjednom sam uvidio: nema šanse! Netko drugi morat će naslikati ta zabrinuta lica, netko drugi morati će zabilježiti te priče, napisati o tome roman, snimiti film, iznjedriti pjesmu, postaviti predstavu, istipkati članak, realizirati radio-emisiju, na umjetnički ili manje umjetnički, zapravo prilično vulgaran način kapitalizirati tuđu patnju.
Vratio sam crtalicu u staru, drvenu, metalnim listićima intarziranu pernicu, ustao i pošao natrag.
To jednostavno nije bila moja priča.
Što je bila moja priča? Nisam znao, no bilo je izglednije da se krije negdje u brdima
***
Uglavio sam poljski štafelaj, zakačio platno i nanio prve poteze. Odredili su daljnji smjer.
U daljini se čula potmula tutnjavina, kao da grmi. Granate su kišile nad Pokupskim.
Glazba za ugođaj: Gabriel's oboa
Post je objavljen 07.09.2013. u 09:51 sati.