Eto ga, ljeto je završilo, bar u smislu mora i plandovanja, kojega ionako nije bilo baš nešto za hvaliti se. Ali sam nekako zadovoljna svejedno, jer sam ovo ljeto posložila dvije važne stvari. Dragog, mog muškarca i stan.
Kako obično u životu biva, našla sam stan negdje na polovini relacije koju sam odredila između idealne i najdalje koja dolazi u obzir. 46 kvadrata je mrvicu manje nego sam planirala, ali je sasvim preuređen, doslovno spreman za useljenje, još s mirisima boja. Mane su četvrti kat bez lifta, ali još sam mlada, je li, a i pripomaže stalnoj borbi s kilogramima, te relativno velika udaljenost do tramvaja. Dok su prednosti puno zelenila i samo dvije zgrade s po 8 stanova na okupu. Parkirališta je koliko mi srce želi, što sam naučila da u Zagrebu uopće nije beznačajan podatak. I još moram vidjeti što je s temperaturom na zadnjem katu kada zavladaju paklene vrućine.
Dragi je također sjeo na svoje mjesto, itekako imam muškarca kakav mi baš po svemu odgovara, a dolazi, ili ja rjeđe skoknem do njega, taman kada ga se zaželim. Odnosno kada u njemu naraste želja zamnom. Što je u prosjeku između dva puta mjesečno i svaki tjedan. Uglavnom, dođe kao vulkan koji samo što nije eksplodirao, zarazno dobro raspoložen i željan mene toliko da uopće više ne može čekati. Nabrijan, sa žeravicama u očima i pogledom gladnog djeteta. Ne za hranom. Uglavnom završim u trećoj minuti preko kuhinjskog stola ili preko naslona fotelje, dok samo zadovoljno mumlja nervozno prtljajući s remenom i ciferšlusom, te otkrije, nakon što mi samo podigne suknju, da sam se dobro pripremila za njegov dolazak. Što prema njegovim pogledima svakako uključuje i štikle. Nakon tornada što uslijedi i u kojem uopće nemam prilike značajnije sudjelovati, te nakon što mi se razbistri u glavi, svuče me , odvede u krevet i doista mi posveti punu pažnju. Do detalja od kojih me i sada prolaze trnci. Odemo u sumrak nekuda jesti, u posljednje vrijeme uglavnom na preporuku Crnog jajeta, pogledamo film ili kakvu predstavu, pa mi ponovi seansu od popodne. Još fokusiranije, ako je to moguće i ako sam ja jadna nakon neke faze uopće vjerodostojan svjedok. Naravno da nam nedjelja počinje prilično kasno, oko deset, a sami pogodite čime. Samo ću reći da se uvijek u to doba budi kao da je baš odsanjao najvrući pornić na svijetu, a ja imam jaku želju revanširati se..... Skuhamo zajedno ručak, a onda odemo nekuda u pirodu. U posljednje vrijeme je to Sljeme, jer ima jedan jako zahvalan makadamski put prema strojarnici žičare. Zavojit, pa se iznimno rijetki auti čuju iz daleka, tako da može maštati otvorenih očiju skoro bez ikakavih ograničenja, bilo da je dolje poželio da odjenem kožni ultraminjak i čizme do iznad koljena, plisiranu škotsku suknjicu na preklop, ili doslovno samo jednu malo predugačku safari košulju zavrnutih rukava. Za košulju malo predugačku.... Što me kasnije, još prilično nesigurnih koljena, i ne tako rijetko od mladih svibovih šiba, jako vruće guze, dok na terasi na vrhu ispijam ness, poneki biciklist pomno odmjeri ne čudim se previše. Bicikliste naime ne možete izbjeći na prilaznoj sljemenskoj cesti. A on me nikada nije, niti ne bi, upozorio na njih. Valjda djetinjasto ponosan što klečim na svom sjedalu glave duboko u njegovom krilu, dok mi on prebire po guzi s koje odmah na početku uspona obavezno makne i ono malo tkanine, pa mi, vjerujem, nimalo neprimjetno sijeva kroz suvozačev prozor. Osim što ju on tako voli gledati. Nema veze, zasluži svaki detalj svojih sanja.
Kako rekoh, imam sada sve, besprijekorni mir većinu dana, što mi omogućava da proučim dovoljno da me šef već sada uzima za vrlo ozbiljno, a kolege vole nešto manje nego kada sam tek došla, svoj stan uređen skoro točno kako sam zamišljala, a da se nisam morala baš doživotno zadužiti, te blagog, kulturnog, muškarca koji se ipak ponaša kada je samnom kao tinejđer koji se prvi puta dohvatio, znate već čega....
Sve me strah što bi se moglo dogoditi da poremeti ovu lijepu ravnotežu mojih prioriteta?!
Post je objavljen 06.09.2013. u 13:45 sati.