ili, razbijemo tablu, a ni pročitati je ne znamo
Svakome se je čovjeku prosječne inteligencije, prosječne naobrazbe i normalnog, logičkog rasuđivanja barem jednom u životu dogodilo da se zaplete u raspravu sa budalom ili luđakom. I brzo mu je postalo jasno da se s takvima argumentirano ne može raspravljati. Vrlo vas brzo spuste na svoj agresivno-slaboumni nivo i pobijede, naprosto bogatim iskustvom na tome području. O tome dođe čovjeku razmišljati, dok sluša i gleda trenutačna zbivanja u Vukovaru, koja se vezuju uz postavljanje ćiriličnih natpisa na javne zgrade.
Objašnjavati ljudima koji su razbijali table jer im je netko rekao da slova ne izgledaju kako bi trebala izgledati o počecima hrvatske pismenosti na ćirilici, o hrvatskim književnicima koji su pisali tim pismom, ili pak na srpskom jeziku (uz koji se ćirilično pismo kod nas vezuje, u krajnje negativnom kontekstu, te nam donosi u najmanju ruku armagedon) bilo bi smiješno, a i besmisleno. Dio ih i na pismu koje smatraju svetim i svojim može uspješno slovkati svoje ime i prezime, eventualno pjesme sa poleđine Thompsonovog albuma. Onaj dio koji ima mirovine veće od prosječne hrvatske plaće, pak, ne treba više u životu znati više slova i brojki od 1, X, 2, F2. A jedan dio ih se još uvijek potpisuje palcem...
No, šalu na stranu. Stvar je, kao i uvijek u Hrvatskoj, vrlo ozbiljna.
Razumljivi su bijes i ogorčenost ljudi koji su u ratu izgubili svoje najbliže. A danas u svojem gradu svaki dan gledaju iste one ljude koji su nekog njihovog mučili ili ubili, kako slobodno šeću gradom i uživaju sva prava i blagodati koje im naša država pruža.
No, upravo zbog toga treba navesti neke elementarne činjenice. Onaj tko ih želi i može razmotriti, neka sam iz njih izvede zaključke. Onoga tko ne želi i ne može, uzaludno je i čekićem krstiti.
To što ubojice i koljači slobodno šeću Vukovarom i Hrvatskom, ogorčeni branitelji i svi ostali mogu zahvaliti Franji Tuđmanu. I njegovim savjetnicima. Jer je upravo taj Franjo Tuđman potpisao zakon o aboliciji, odnosno odustajanje od progona i osude terorista i razbojnika iz raznih četničkih bandi. Situacija je slična i sa tužbom prema Srbiji za plaćanje ratne odštete i počinjeni genocid u Hrvatskoj. Hrvatska nije službeno proglasila ratni sukob sa Srbijom. A nije niti nedvosmisleno proglasila sva četnička haračenja po Hrvatskoj terorističkim aktom. Nego im je zakonima i aktima sa kraja devedesetih priznala nekakvu legalnost. To je otišlo tako daleko da je Milorad Pupovac zatražio od države Hrvatske, uz blagoslov partnera HDZ-a, da prizna svim četničkim teroristima sudjelovanje u pokušaju rušenja ustavno-pravnog poretka zemlje kao radni staž. I da na temelju toga četnici mogu tražiti i mirovinu. Koju bi im, po Pupovcu i HDZ-u, trebala isplaćivati država koju su htjeli srušiti, od novaca građana koje su htjeli poklati.
U priči s vukovarskim pločama, najvažniji dio je onaj kako je došlo do situacije da se ploče mogu postavljati. Statut koji je u Vukovaru donesen 2009., a po kojem su ploče s dvojezičnim natpisima trebale biti postavljene kada se dosegne određen postotak stanovništva srpske nacionalnosti u gradu, donijeli su zajednički HDZ, HSP AS, i SDSS.
Podsjetimo da je HDZ u dva mandata na državnoj razini imao potporu SDSS-a Milorada Pupovca. Isti je savez funkcionirao i na lokalnim razinama. Danas HDZ proziva Vladu kako treba poštivati zakon i odustati od postavljanja natpisa, mada zakon koji je donio taj HDZ nalaže upravo suprotno. HSP AS oštro osuđuje sve i svakoga, kao da su se jučer pojavili u Vukovaru i cijeloj priči. I što sada čovjek može iz svega zaključiti, nego da ovi kod Ruže imaju pamćenje kao ribe, četiri sekunde.
U Hrvatskoj ima gradova i općina u kojima se provodi dvojezičnost i koristi ćirilica. No, možda je hrvatska Vlada trebala u cijeloj situaciji postupiti taktičnije, i natpise uvesti postupno, uz veću senzibilizaciju građana. Ovako je to ispalo kao dodavanje soli na ranu. Ranu, koja još nije zacijelila, a glavni krivci za to nisu niti SDP niti Zoran Milanović i politička opcija koja je na vlasti. No, tko to ne želi vidjeti, ne vidi.
Sada kritike i žestoki napadi na "komunističke monstrume" i njihove "srbočetničke saveznike" dolaze iz redova progresivnih hrvatskih domoljubnih, demokršćanskih i državotvornih redova. Još se samo čeka mudroslov svete majke crkve. Samo jedan kratki podsjetnik kako su se kroz povijest protiv ćirilice, srpskog jezika i srpskih ideja "borili" njihovi idoli i uzori.
Prije nego što je u Zagrebu srdačno dočekao ustaški režim, kardinal Stepinac je u prvom svjetskom ratu bio dobrovoljac na solunskom frontu. Iz toga se rata vratio kao potporučnik srpske kraljevske vojske. No, čovjek je barem ostao na istoj liniji. Za razliku od velikog seljačkog vođe Stjepana Radića. Radić je prvo svoju HRSS u Moskvi 1923. uključio u seljačku internacionalu. Onda je od 1925. do 1927. koalirao sa Srpskom Radikalnom Strankom, a ušao je i u Pašić-Radićevu vladu. 1927. raskida savez sa Pašićem i ulazi u koaliciju sa Pribičevićevom Samostalnom Demokratskom Strankom. ( Sve su opcije dolazile u obzir, samo da se bude pri vlasti. Iz toga su uslijedili i tragični događaji u skupštini.)
"Otac domovine", Ante Starčević, cijeli je svoj književni opus napisao na ekavici, zdušno se zalažući da ekavica postane hrvatski standard. A dobar dio njegova političkog djelovanja temeljio se na radu u pravcu ujedinjenja svih Južnih Slavena u jednu državu. Eto, da je njegova jezična koncepcija prevladala, danas bi se Ruža hrvatska zvala belom radom.
I još jedna mala digresija. Kad bi "novi hrvatski rodoljubi", slušajući Lijepu našu na kakvoj utakmici, uzdignute desnice, znali da pjevaju kako im svira jedan Srbin i krajiški oficir, vjerojatno bi izgubili i one četiri sekunde memorije.
Onaj tko može i želi vidjeti i čuti, taj će nakon viđenog sam o tome prosuditi. A oni koji u 21. stoljeću smatraju da znati nešto pročitati i napisati na tuđem jeziku i pismu prijeti njihovoj opstojnosti i slobodi, već su dovoljno kažnjeni čekićem koji im odzvanja u glavi.
Post je objavljen 04.09.2013. u 10:59 sati.