Otvorila sam oči prije zore. Zrak je bio gust i mutan... Magla kao da je netko razlio mlijeko zrakom. Kao paprat koja se uzdiže s tla. Bijela paprat. Kao gust, mirisan sirup iznad ovog grada.
"Oblaci?", upitao si me i stisnuo me uz sebe.
"Ne", smiješila sam ti se u prsa. "Nisu oblaci. Magla je."
"Već?"
"Već."
Izašla sam bosih nogu na balkon. Mramor je pekao stopala, baš ih pekao hladnoćom.
"Gola si", mrmljao si iz kreveta.
"Znam", odgovorila sam i udahnula.
Magla. Prva magla, prva hrđa na lišću, prvo šuštanje koje me tjera da ustanem i pogledam u daljinu, u šumu. Prvo šuštanje lišća. Počeci kraja.
Smiješila sam se.
"Što vidiš u magli?", upitao si me i podigao se na lakat.
Pustila sam da plahta klizne niz moje golo tijelo. Pustila sam da me ranojutarnji gust zrak prekrije. Pustila sam da mi se koža naježi.
"Sve", odgovorila sam ti i počela se smijati.
Prva magla.
Prvi put promatram svijet i zamišljam što se krije u daljini. Što skriva? Što otkriva? Magla. Svijet koji mi probija nosnice. Svijet zalijepljen o moju kožu. Svijet koji miriše, bože, kako miriše!
Zatvaram oči.
Za prijatelje kojih nema.
Za ljubavi koje smo izgubili.
Za prastara božanstva.
I za vrijeme magli.
I neka svatko od nas uvijek vragu vrati što mu je dužan.
Post je objavljen 03.09.2013. u 23:17 sati.