Kada se u ratnim okršajima podiže bijela zastava, onda je ona znak ili poziva na prekid vatre u vrijeme pregovora ili predaje protivniku (prema Međunarodnom ratnom pravu). Kada to čini pojedinac koji na drugoj strani nema izravnoga neprijatelja, onda takvu gestu tumačimo kao predaju određenom životnom porazu. A kada, slikovito rečeno, bijelu zastavu „podigne“ netko od hrvatskih branitelja ili emigranata? I to je, na prvi pogled, poraz pod teretom života.
No, ne radi se o apstraktnoj ideji, već o „punoj čaši“ u kojoj je bila dovoljna i jedna kap da se prelije. Kada je ta „čaša“ hrvatske boje, onda se i poruka takvog odustajanja od života tiče Hrvata i Hrvatske. Za one koji su zatvorili oči više povratka nema, ali što je s nama koji ostajemo nakon njih?
Hrvatska ideja jača od jednoga života
Život hrvatskog emigranta Zvonka Bušića oduvijek je bio više od običnog. S velikom dozom nepomirljive hrabrosti za istinu, ovaj hrvatski politički aktivist i borac protiv velikosrpske hegemonije (Gorica – BiH, 1946. – Rovanjska –RH, 2013.), poznat pod nadimkom Taik, nije se mirio s hrvatskim „ropstvom“ sedamdesetih godina XX. stoljeća. Sanjao je Hrvatsku oslobođenu od velikosrpske hegemonije. Uostalom, toj je ideji i posvetio svoj život: od tridesete godine kada je predvodio hrvatske političke aktiviste koji su oteli američki zrakoplov kako bi svijet još 1976. godine upozorili na stanje u Jugoslaviji i na potrebu borbe za neovisnost Hrvatske. Nakana mu je bila bacati letke s istinom o događanjima nad našim područjem. Ali niti tadašnja Amerika niti Europa nisu bile zainteresirane za slobodnu Hrvatsku. Iako je prvotno u postupku zaključeno da nije ni terorist ni kriminalac, već je samo uzeo pogrešnu metodu za dobar cilj, jugoslavenski pritisak (i savezništvo s moćnicima svijeta) učinili su sve da zataškaju govor o hrvatskim patnjama i čežnjama. I Bušić je tako u SAD-u osuđen na doživotni zatvor. Nakon pomilovanja, pušten je 2008. godine. Možemo samo slutiti s kolikim se nacionalnim nabojem vratio u Hrvatsku?! I uključio se u stranačke vode (HSP dr. Ante Starčević), kao i u udrugu „Hrvatski plamen“. No, ondje je prije dvije godine priznao da se povlači iz hrvatske politike, jer „nije uspio u naumu ujedinjavanja domoljuba i izgradnje politički relevantne fronte.“ Mučilo ga je usitnjavanje domoljubnih političkih snaga, a kako je izjavio za Večernji list, „angažirao sam se, jer sam želio suzbiti apatiju koja je zahvatila Hrvate, a eto, nakon svega, apatija je, čini se, zahvatila i mene.“
Poruka prohujala s vihorom?
Je li sve vrijeme ljubavi za Hrvatsku i Hrvate prohujalo s vihorom pred sebičnošću koja je zahvatila hrvatsku političku scenu? Dok odjekuje pitanje zašto je to učinio, pokušavajući razumijeti njegovu predaju porazu života u Hrvatskoj, ostaje gorko pitanje što je s mnogima koji su mu bliski u razočaranju stanjem u zemlji? Trebaju li i oni samostalno zakoračiti u smrt? Radi li se kod Bušića o tek jednom djeliću sekunde gubitka hrabrosti za život u ovakvoj Hrvatskoj? Nikada nećemo saznati što se toga jutra, 1. rujna 2013. odigralo u njegovim mislima prije povlačenja okidača pištolja. Ali možemo postaviti neka druga pitanja na koja će netko od živućih jednoga dana ipak (možda) dati odgovor. Nisu li za smrt Zvonka Bušića odgovorni svi koji su Hrvatsku doveli u sadašnje stanje? Politički gledano, jednaka je odgovornost na ljevici, ali i desnici koja je poput razbijene vojske podijeljena u desetke sitnih stranaka umjesto da se ujedini u, za Hrvatsku, važnim idejama. Odgovornost je i na narodu koji se olako miri s površnim vođama čiji je imperativ samo vlastiti probitak i dobrobit. Odgovornost je i na narodnim predstavnicima od kojih je veliki dio, nakon zauzimanja saborskih pozicija, glas naroda okrenuo u korist vlastitog džepa. Tko će biti sljedeći? Opravdano je to pitanje kad pogledamo bijedu sve većeg broja Hrvata koji, na rubu egzistencijalnog sloma, jedva spajaju kraj s krajem. Samo da ne posustanu. Pitam se koliko još ljudi – branitelja, nezaposlenih, otpuštenih – mora umrijeti da se hrvatsko nacionalno biće probudi? I jedan mrtav u toj epizodi opomene je previše. No, krik smrti zbog gorke stvarnosti teško se probija do onih koji „vedre i oblače“ na nebu života u Hrvatskoj.
Obavezna literatura
Svima koji u Hrvatskoj dođu na vlast bilo bi potrebno sastaviti određenu obveznu domoljubnu literaturu, iz koje bi neke dijelove trebalo čitati uvijek kada donose presudne odluke za Hrvatsku i Hrvate. Iz Bušićeve pisane baštine izdvajam ovo: „Za svakoga čovjeka njegov je narod najbolja poluga koja ne samo uveličava njegovu snagu, nego i njegov doprinos pohranjuje u svoju povijesnu škrinju na trajno čuvanje. U toj su škrinji pohranjeni doprinosi svih proteklih naraštaja, i sve dok živi taj narod, u nju će svoje doprinose nadodavati i svi budući naraštaji. Samo te i takve spoznaje mogu dovoljno rastjerati one crne misli koje svakoga čovjeka progone ponekad u gluhim i usamljenim noćima. Samo osjećaji duboke ukorijenjenosti u svomu narodu mogu čovjeka osloboditi straha pred neumoljivom smrti.“ Čini mi se da je svaka zatvorska godina priprema za posljednju zemaljsku stanicu, a to je smrt. Bušić je možda i nije gledao kao stranca, već kao „utjehu“, činjenicu koja će kad-tad doći: „Bez obzira na dužinu pojedinačna života, nitko neće umaknuti smrti, makar se neki danas ponašaju kao da nisu smrtnici. Ponavljam, takvima je najpotrebnije što češće se prisjetiti da će uskoro morati umrijeti, i da će i oni koji njih isprate na zadnji počinak za kratko vremena biti ispraćeni od novih smrtnika.“
Proročke riječi
Živio je u uvjerenju da će se svijet početi vraćati svojim narodnim korijenima, kulturama i duhovnim vrijednostima svojih predaka, da će ojačati pripadnost obiteljskoj lozi, lokalnoj zajednici i vlastitoj domovini. Vrijeme će pokazati je li ovo utopija ili budućnost koja nam dolazi. No, u ovoj ideji vezanja za obiteljsko i narodno tkivo Bušić je vidio duhovnu poruku koja odgaja nove generacije, a prošlost smješta u pretince kojima pripada: „Tako će ljudi mnogo lakše prihvaćati prolaznost ovozemaljskoga života, jer će postati svijesni da u njima živi čitava prošlost i da će oni kroz svoju djecu i kroz svoja djela živjeti i u budućnosti. Tada će im također biti jasno da je duhovna i kulturna pripadnost svomu narodu puno jača od fizičke pripadnosti, i spoznat će da su razne obiteljske loze samo grančice i grane, a pojedinačni ljudi tek listići na prastaromu narodnomu stablu. Bez obzira na svoju veličinu, svako narodno stablo na svoj posebni način doprinosi različitosti i šarolikosti čovječanstva čineći tako život ne samo raznovrsnijim i mnogo zaimljivijim, nego i ovaj svijet puno ljepšim i bogatijim.“
Što je želio reći Zvonko Bušić?
Na prvi pogled, čovjek koji je 1976. godine bio simbol hrabrosti, čije se ime nije smjelo spominjati, u jednom je trenutku odustao od života. Jesu li time riješeni hrvatski problemi? Je li to zalog za sretniju Hrvatsku? Sigurno je da je ta smrt donijela bol njegovoj supruzi, prijateljima i poznanicima, ali što je donijela Hrvatskoj? Bojim se odgovora: ništa. Svatko gleda samo svoj uski životni okvir, a Hrvatska sve više postaje svačija i ničija. Tajna Bušićeve smrti otkrivena je u njegovom životu. Mnogi zatvorenici koji snagom duha ostaju bi zdravom razumu i svijesti, kroz pisma otkrivaju smisao žrtve, trpljenja, krivih osuda. I on je tako činio u svojim pismima, a u onom što ga je 2005. godine pisao vancouverskim Hrvatima čitamo: „Iskreno govoreći, ja bih bio sretan ako moja pisma samo malo olakšaju tešku sudbinu jednomu jedinomu hrvatskomu ratnomu invalidu ili zatvoreniku, jer ako upalim i najmanje svijetlo u samo jednoj izmučenoj duši, i moje osobne patnje time dobivaju još veći smisao. Kadgod umire častan i dobar čovjek, ne samo da umire sretno, nego on u svome životu može podnositi i najteže patnje i stradanja sve dok vjeruje da mu patnje imaju smisao i da nisu uzaludne.“ U svjetlu njegove tragične smrti, rečenica koju je sastavio prije 8 godina zvuči drugačije: „S druge pak strane, takav je čovjek nezadovoljan i nesretan i s najudobnjim životom bez smisla.“ Je li mladost i zrele godine što ih je darovao kao svjedočanstvo za slobodnu Hrvatsku postao život bez smisla kad je zakoračio u hrvatsku „obećanu zemlju“?
Tajanstvena poruka „Platonove pećine“
Kada se u ime obitelji 1. rujna novinarima obratio Dražen Budiša i spomenuo Bušićeva oproštajna pisma, naveo je da na jednom mjestu stoji kako više „nije mogao živjeti u „Platonovoj pećini“. Alegorija pećine grčkom filozofu Platonu (V/IV. st.pr.Kr.) poslužila je za govor o materijalnom svijetu i svijetu ideja. Po njegovom poimanju, čovječanstvo živi u toj mračnoj pećini do koje izdaleka, kroz otvor, dopire svjetlost. Igra sjene na zidovima pećine kod ljudi stvara krive slike o svijetu izvan nje, jer sjena na zidu nije slika stvarnosti, nego samo iskrivljeni odraz. I kada netko i izađe iz pećine, ne prepoznaje vanjski svijet, jer o njemu ima mišljenje na temelju sjena koje je vidio po zidovima pećine. U susretu sa stvarnošću, ne zna se nositi s tom spoznajom, te se ponovno vraća u pećinu. Prevedeno našim načinom razumijevanja, pećina je poput geta u kojem su ljudi „zaštićeni“ od istine. A kada se, na trenutak, susretnu s istinom, ne mogu je nositi. I pobjegnu od nje, jer je okrutna i surova. Je li se to dogodilo i sa Zvonkom Bušićem? Na kraju je spoznao da ne postoji Hrvatska za koju je živio. Činjenica je da se Hrvatsku više voli i za njom se više čezne kada joj se po krvi pripada, a ne diše se njezin zrak, ne pije se njezina voda, ne grli se njezina polja, šume, more, planine. Hrvatsku se snažnije osjeća kad se o njezinoj slobodi sanja, i kad se za nju vlastitim životom plaća. A što kada se vidi njezino stvarno lice? Bušićevo odustajanje od života samo je otkrilo njegovu skrivenu bol, o kojoj je Dobriša Cesarić napisao vrlo snažne stihove:
Netko sa svojim bolom ide
Ko s otkritom ranom: svi neka vide.
Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi
I ne da mu prijeći u suze i riječi.
Rad'je ga skriva i tvrdo ga zgusne
U jednu crtu na kraju usne.
Zadršće, zadršće u njoj kadikad,
Ali u riječi se ne javi nikad.
Duša ga u se povuče i smjesti
Na svoje dno: ko more kamen
U njega bačen. More ga prima
Dnom, da ga nikad ne izbaci plima.
Napomena:
Citirano Pismo vancouverskim Hrvatima iz 2005. godine prema tekstu koji možete pročitati
Za laudato.hr piše:
Tanja Popec
ponedjeljak, 02. rujna 2013.
Post je objavljen 03.09.2013. u 14:55 sati.