Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/lobotomizator

Marketing

Gdje počinje tamna strana


U prvoj polovici 20. stoljeća Sirija je prošla kroz ruke nekoliko stranih vladara i vlasnika, da bi onda u drugoj polovici istoga, nakon postkolonijalnih turbulencija, na vlast došla opcija državnog nacionalnog socijalizma, u arapskoj verziji. Tako je bilo i u ostalim državama koje je zahvatio val "revolucionarnih previranja" u posljednje tri godine. Za razumijevanje današnje situacije u Siriji potrebno je imati malo širu sliku cijele priče.
Politika kolonijalnih sila bazirala se na tome da na zaposjednutim i okupiranim područjima postave manjinu (vjersku, nacionalnu, rasnu) u vladajući, odnosno upravljajući položaj nad većinom. Tako su imali lakšu kontrolu nad vladajućim strukturama na svojim posjedima, a nisu morali posebno opterećivati svoje ljudske potencijale. Čime je to rezultiralo nakon osamostaljenja bivših kolonija, vidljivo je gotovo u svakoj afričkoj državi, koje su redom zapadale u krvave vrtloge vjerskih, nacionalnih i plemenskih sukoba. Najbrutalniji primjer je, svakako, Ruanda, gdje su većinski Hutui gotovo istrijebili manjinske Tutsije, na koje se je oslanjala kolonizacijska uprava.
Slična je situacija i sa islamskim državama. Sunitski muslimani čine većinu od oko milijardu i pola muslimana u svijetu. Ima ih oko 85 % i oni sami sebe smatraju jedinim pravovjernim muslimanima. Druga frakcija unutar islama, šijiti, čine većinu jedino u Iranu i Iraku, gdje čine oko dvije trećine stanovništva.
Napad Iraka na Iran 1980. sunit Saddam Hussein objasnio je pokušajem zaustavljanja širenja iranskog šijitskog utjecaja na Irak i iračke šijite. Pošto je u Iranu već provedena islamska revolucija, irački je vođa imao potporu zapada.
Režimi u Libiji, Egiptu, a naročito u Iraku i Siriji bazirali su se na čvrstoj nacionalističkoj diktaturi, dijelom po uzoru na sovjetski socijalistički model. Svima im je bilo zajedničko to da nisu davali vjerskim fundamentalistima da se razmašu, odnosno provodili su sekularizam, najenergičniji je u tome bio onaj irački. Te diktature su s vremenom postale okrutni i pomalo bizarni sustavi, koji su polako gubili vezu sa realnošću i vlastitim narodom.
Trenutni unutarnji sukob u Siriji uvelike je utemeljen na sukobu islamskih frakcija. Većinu stanovništva čine suniti, oko 74 %, a alawita je oko 12 %. Njima pripada i predsjednik Bashar-al-Asad i njegova vladajuća garnitura. To vam je nešto kao sukob katolika i protestanata u Irskoj 70-ih i 80-ih. Tako je i Sirija, po zapadnom modelu, imala čvrstu diktaturu manjine nad većinom.
Daleko od toga da režim predsjednika Asada nije diktatorski i autoritaran i da se nije služio zločinačkim metodama da se održi na vlasti. No, do sada je, baš kao i Gadafi i Mubarak i Saddam održavao red i disciplinu u svojoj zemlji, suzbijao bilo kakva vjerska ekstremna gibanja i bio dobar trgovački partner zapadu koji ga sada želi svrgnuti. Ako se izuzme besmislena invazija Kuvajta od strane Saddama Husseina, nijedna od tih država zadnja tri desetljeća nije nikoga napadala, niti je ikome predstavljala prijetnju.
Iznenađuje vrlo agresivan stav europskih sila, prije prema Iraku i Libiji,a sada i prema Siriji. Posebno ako se uzme u obzir položaj kršćanskih manjina u tim zemljama. Pod starim režimima kršćani su uživali kakvu-takvu zaštitu i vjersku slobodu. Dolaskom zapadnjačke slobode iz Egipta ih se protjeruje i kamenuje na ulicama, u Iraku su meta natjecanja bombaša samoubojica "tko će ih više sa sobom povesti u raj", a u vrtlogu Sirijskih sukoba na njima se iživljavaju razne "svete islamske armije".
I tu dolazimo do pitanja vanjskog upletanja u unutarnje sukobe u tim zemljama, ili stranu okupaciju nekih od njih.
Počnimo s Libijom. Koja je blizu Italije, Francuske, a ni Britanija nije daleko. I sve tri su je proglasile svojom zonom interesa. Libija je zadnjih desetljeća imala najveću stopu gospodarskog rasta u Africi, zahvaljujući nafti. Pokušajte danas čuti ili saznati bilo kakvu vijest o tome što se događa u Libiji. Jedino se zna da nafta i dalje teče, ali ne kroz džepove Libijaca. Uz to, Francuska je taman pred vojnu intervenciju u Libiji na tržište stavila novi model svojeg lovačkog zrakoplova Rafale. I kao naručen joj je stigao poligon za testiranje i prezentaciju potencijalnim kupcima. U osnovi, radi se o povratku kolonizatora na svoje stare posjede.
Stranog uplitanja za sada se ne mora bojati jedino Egipat, zbog veličine, broja stanovnoka i snažne i kompaktne vojske, koja se drži iznad svih vjerskih i plemensko-sektaških sukoba, čuvajući svoju poziciju i privilegije.
Irak i Afganistan su bačeni u krvavi vrtlog građanskog rata i kaosa, no tako je bilo svuda kuda su prošle američke oslobodilačke snage, šireći plamen napalm-demokracije i miris agentorang-slobode. Somalija više nikada neće biti uređena zemlja. Izvukao se jedino Vijetnam, te danas postao jedna od vodećih gospodarskih sila Azije.
Drugu američku okupaciju Iraka indirektno je potaknulo slabljenje američkog dolara u odnosu na euro, što je počelo ugrožavati kontrolu američkog vanjskog duga. Naime, programi kojima je Saddamu Husseinu bilo dozvoljeno prodavati naftu za kupnju hrane, lijekova i nevojnih materijala bili su usmjereni prema europskim i azijskim zemljama, a valuta plaćanja je uglavnom bio euro. O tome su govorili mnogi europski i američki ekonomisti, no naravno da nisu bili stavljani u prvi medijski plan. U prvi je plan istican irački biološko-kemijski vojni program. Pošto ljudi vjeruju svemu što vide na televiziji, naglašeno je da su iračani dobili i klingonsku tehnologiju nevidljivosti, te su se tako stekli svi uvjeti za dobivanje javne i političke potpore za oslobađanje Iraka. Danas iz Iraka svakodnevno stižu izvještaji o napadu autobombama, bombašima samoubojicama, raketiranjima dobro čuvanih hotela. No, jeste li koji puta čuli vijest da je napadnuto postrojenje za vađenje nafte? Da ne govorimo o poslovima obnove i izgradnje, koji teže desetke milijardi dolara, i američka vlada ih daje tvrtkama u vlasništvu svojih vojnih savjetnika ili visokih vladinih dužnosnika. U skraćenoj verziji to izgleda otprilike ovako: Amerikanci su došli u Irak osloboditi Iračane njihove nafte. Usput su porušili cijelu zemlju, jer je demokraciju najlakše izgraditi iz temelja. (Razrušili su i opljačkali i Irački nacionalni muzej u Bagdadu, sa reliktima civilizacije stare šest tisuća godine, no to je za njih bilo nevažno, da je što u tom muzeju i vrijedilo, prodavalo bi se i u Wall-martu.) Onda su iračku naftu amerikanci vozili kući, a što je bilo viška prodavali po svijetu, i za dobivene novce dovodili svoje tvrtke u Irak, da grade ono što su vojnici razrušili prilikom dolaska. I sad to izgrađeno "prodaju" Iračanima za još nafte, "uvlačeći" ih u cijelu priču, te polako stvaraju sliku na kojoj su sada pokretači gospodarskog razvoja zemlje.
Avanturu u Afganistanu je za cilj trebala imati postavljanje stabilne vlade koju bi se dalo kontrolirati iz SAD-a, te tako širiti utjecaj na bivše sovjetske republike sa većinskim muslimanskim stanovništvom i, možda jhoš važnije, ustrojiti sustav vojnih baza u neposrednoj blizini Irana, Rusije i Kine.
Sirija je, također, vrlo bogata naftom. (I naša naftna kompanija je tamo imala terene i bušotine čiju su vrijednost procjenjivali u milijardama kuna. Sada su izgubljeni, tko zna na kako dugi period.) Sam raketni napad na Siriju od strane SAD-a je izgledan, no vojna intervencija kopnenih snaga nije. Zadnjih dana novine su pune napisa o potencijalnom svjetskom sukobu, u koji bi se uključili i Rusija i Iran, a onda bi bio uvučen i Izrael. Iz svih tih naklapanja i kombinacija je vidljivo da je situacija u Siriji daleko najsloženija od svih zemalja koje su dosad zapale u unutarnja prevrtanja, ili bile napadnute izvana.
Još za vrijeme iračko-iranskog sukoba 1980. godine, Sirija je stala na stranu Irana, koji tada nije imao podršku zapada. Danas Sirija i Iran zajedno podupiru Palestinu, i šijitsku paravojsku Hezbollah, koja djeluje u Libanonu, i koja je natjerala Izrael da se vojno povuče iz Libanona. Iran i Sirija danas čine čvrstu opoziciju Saudijskoj Arabiji i ostalim zemljama perzijskog zaljeva, koje su stabilni i dugogodišnji američki saveznici. Sam se Iran, kao, zasada, najstabilnija država regije, nastoji nametnuti kao lider u muslimanskom svijetu, proklamirajući novu politiku i novi put, oslobođen američkog i zapadnog utjecaja. Sama Sirija prijeti da će, napadne li ju se, svim sredstvima pokušati u sukob uvući i Izrael. Koji više ne prijeti da će napasti Iran radi nuklearnih postrojenja za razvoj atomskog oružja, u kojima i Iranci koriste klingonsku tehnologiju nevidljivosti.
Amerikancima nije baš i puno stalo do zaštite sirijskih civila. Sukob traje već dugo, briga o civilima se je mogla iskazivati i ranije. Sada su se mnoge zemlje zabrinule jer se režim pokazao kao tvrd orah, a ishod sukoba ne ide u smjeru njihovih želja. Sam Bashar-al-Asad se, naravno, neće dobrovoljno odreći vlasti. Omililo mu se, traje dugo, a i dobro. No, mora se priznati, čovjek nije ni izdaleka "skrenuo" kao Gadafi ili Saddam.
Sada su se oko Sirije počeli motati i Rusi. No, nije niti njima stalo do zaštite nevinih i nemoćnih. Poslali su brodove da svijet vidi da su tu. A malo su i ljuti. U susjedstvu su već izgubili nekoliko dobrih prodajnih mjesta za svoje oružje i tehniku.
U naftnom dobu, onaj tko ima naftu i tehnologiju, vlada svijetom. Amerikanci imaju tehnologiju (u ovom slučaju vojnu), a izvore nafte moraju držati pod nadzorom, koristeći se svakojakim sredstvima i metodama. Jednostavno moraju, ukoliko i dalje žele biti vodeća svjetska sila. A žele. U Americi je vojna industrija postala jednom od najvažnijih gospodarskih grana. I zato je bitno razvijati nova oružja, testirati ih na terenu, prodavati ih po svijetu zemljama koje ste prije toga zaplašili; ili da ćete im doći i donijeti demokraciju, ili da im susjedi sklapaju savez sa Klingoncima. A industrija oružja, koja je u rukama ljudi koji su u vojnom vrhu ili na visokim položajima u državnoj administraciji, dobro zaradi i od prodaje oružja vlastitom stanovništvu, koji je, ne zaboravimo, preko 300 milijona.
Irak je napadnut zbog optužbe da ima vojna postrojenja za proizvodnju biološkog i kemijskog oružja za masovna uništenja. Nije ih imao niti na slikama. Sirija se danas optužuje da je bacala napalm na vlastite građane. Amerikanci danas napadaju i prozivaju Iran i Sjevernu Koreju da razvijaju nuklearno naoružanje. Jedina nacija koja je ikada u povijesti čovječanstva bacala atomske bombe ili napalm na ljude su Amerikanci. I onda na sve to sadašnji američki predsjednik izjavljuje kako je sukobima u Siriji ugrožena američka sigurnost i američki način života. I kako su Sirija i Bashar-al-Asad dio nekakve osovine zla.
Sve i da jeste tako, svako zlo ima svoje uzroke. A veli naš narod da je svako zlo za neko dobro. Bilo kako bilo, jedno je sigurno. Zlo nikada nema samo jedno lice...

Post je objavljen 03.09.2013. u 09:18 sati.