I dok siva koprena kiše lebdi iznad usnule panorame mog grada, potražila sam istinu u srcu i rekla joj: „povedi me večeras“.
Kao stihovi jedne davne melodije, vezala sam istinu uz svoju dušu i tu dušu uvijek umatam u velove istine, provlači me kroz katakombe čudnih lažljivih ljudskih odnosa, satima mi pokazuje svoje zlatno lice i dokazuje mi, da jedino takvim pristupom vežem svoje srce uz Božje postojanje.
Istina ne može čekati niti jedan trenutak, ona je kap u mraku, ona je zlatna zraka Sunca u praskozorju.
U svakakvim razgovorima mene i mene, istina je ta koja je na kraju dala svoj žig i mom postojanju.
Znaš da sam ti otvorila dušu, svoj život sam razasula po bijelom stolnjaku u onom restoranu kad si me pozvao na piće i dok je ljetno Sunce pozlatilo tvoje plave oči, na moje se uvukla neka sjena, spustila sam pogled i tad sam vidjela svoje oči, nepovjerljive prema sebi samoj... zar se to meni događa?
Poslušala me istina i povela me te večeri u šetnju života, a ja sam te noći potražila istinu i ona mi je uzvratila pogled ogledajući se u tvojim plavim očima.
Iz trapezastog oblika bol se zaokružila, ispunila prostor i – nestala, istina ne može čekati niti jedan trenutak, a posljednje zrake Sunca su mi pokazale, da ipak najviše vjerujem – sebi.
Pjesma „Povedi me večeras“ završava svoje lagane tonove, a ja polako završavam svoju večerašnju misao.