Jutra su počela postajati maglovita. Prespavala sam ih previše da bih to primijetila. Čak i kad zapalim zadnju cigaretu i udišem miris svježe vruće kave iz moje velike šalice, i dovršavam poglavlje o učenju, nije mi žao. Sretna sam i nije mi žao.
Negdje je tamo, gdje je jutro možda ljepše, možda ružnije. Možda hladnije, možda i toplije. Možda se tek budi, možda tek pada u san. Možda miriše nečiju kosu, možda steže nekoga. Možda spava sam.
Ja se vraćam iz polumrtvih, i nije mi žao.
Znam da ću padati opet, ali mi nije žao.
Post je objavljen 31.08.2013. u 06:04 sati.