Nekako sam te mogla voljeti. I bila sam spremna na to. Da ti dam najbolje od sebe, da ti poklonim svoje vrijeme, svoj život i jednog dana možda i svoje srce. Raširila sam svoja krila i htjela te grčevito zagrliti da barem u rukama imam nešto što ću zvati svojim. Negdje duboko u sebi sam ti pružila priliku da te volim. I bila cijela spremna na to. U svojim najintimnijim snovima smjestila sam te pored sebe, možda i za cijeli život. .. Ali bojao si se. Mene . Sebe. Pa i nas. Okrenuo si glavu od eventualne sreće i izabrao samoću. S njom si uvijek siguran, da te neće prevariti, da te neće napustiti , da te neće ne-voljeti… Bojao si se moje silovite ljubavi, mojih ispruženih ruku, moje istine… I poput uplašenog malog dječaka, koji se od strašne babaroge krije pod materinu suknju, sakrio si se od mene u svoju samoću , ogrnuo se njome i čekaš da prođem …
Neću se boriti za tebe. Jer si pobjegao. Jer si se povukao dva koraka natrag kada si samo trebao ispružiti korak i pogledati me,,,sve bi ti bilo jasno. Neću se boriti za tebe, jer ne volim te, a htjela sam te voljeti i znam da sam mogla. Neću se boriti za tebe jer mi treba netko snažniji od mene, a ne kamen koji će prvi vjetar otkotrljati od mene… Neću, jer dala sam ti svoj maksimum, i čekala dovoljno, i nadala se da nisi prepoznao moje želje, pa uporno griješiš,,ali sad vidim da si sve vidio , ali te bilo strah…
Prokockao si sve moje prilike, odbacio svu moju ljubav i povrijedio me kao ženu … koja očito ne zna koga i kako voljeti, koja svoju ljubav razbacuje po grubim zidovima pogrešnih srca. Ženu koja je bila spremna voljeti , iskreno i puna srca samo nije imala koga,,, jer si u trenutku svih njenih želja i potreba okrenuo glavu i otišao… A bit će ti žao…
d.ć.
Post je objavljen 30.08.2013. u 10:02 sati.