Nema većeg dara koji čovjek može dobiti u komunikaciji s drugim čovjekom, nego činjenica da se međusobno čuju i osluškuju.Mnogi od nas misle da nam je komuniciranje bogom dano, te da je to stvar koja se podrazumijeva. Ali, s obzirom na iskustvo koje imam, to baš i nije tako.
Tako i ovih zadnjih dana mjeseca kolovoza, pomalo neurotičan, zbog toga što sam stekao dojam da ponestaje tog osjećaja slušanja i osluškivanja, već sam pomalo dignuo ruke od toga da će netko možda čuti ono o čemu pričam i izlažem u postovima na ovome blogu.
No sudba k'o UDBA, lagano mi se privukla iza leđa i dala nadu da to nije tako kako sam sebi zamislio, naravno na moje opće zadovoljstvo.
Neobično važno mi je bilo da postove koje objavljujem, prije svega pročitaju oni kojih se to najviše tiče, a to su građani Metkovića. Oni nisu motivirani grabežom, sebičnošću ili nekim pokvarenim namjerama, nego čisto time da prava srž istine izađe na svijetlo dana. Odjek, koji proizvode te objave, ljudi su definitivno prepoznali do te mjere, da to već osjećam i na vlastitoj koži, što je još jedan od razloga da nastavim pisati dok mogu. Uistinu, ne zahtjevam puno, nego samo da se shvati poanta pisanja i namjere koja iza toga stoji, a to je rad za opće dobro bez zadrške.
Proteklo razdoblje traumatičnih 16, bilo je tako iskrivljeno, da je kolektivni sustav vrijednosti nas Metkovčana bio doveden u pitanje. Sva pozitivna energija bila je doslovno satrvena, a ljudi su bili podijeljeni zbog nečega što u stvari treba biti rad za opće dobro.
Prema onome što vidim i osluškujem stvari definitivno idu na bolje. Sama činjenica, da se u toliko godina koje su za nama pojavi struktura koja osluškuje bilo naroda, koja smanjuje dugovanja našeg grada za cca 1,5 milijuna kuna, koja se bori za stabilnost proračuna, koja onemogućava fantomske udruge da bez pokrića prosipaju vaš novac, koja je u samo par mjeseci strukturno postavila stvari na svoje mjesto, govori u prilog činjenici da je nakon toliko godina Metkoviću vraćen njegov izvorni i stari duh, umoran, ali ipak svijež.
I zato, sa zadovoljstvom mogu ustvrditi, da je Metkoviću nakon traumatičnih 16 trebao psihijatar i Metković ga je dobio, trebao mu je i mladi jastreb u liku profesora povijesti i sociologije da se zabije u orla, da više ne gleda tuke kako divane, Metković je i to dobio. Uz to dobio je mladu i neiskvarenu strukturu ekonomista i ljudi raznih struka koji jednostavno ne mogu faliti i da hoće, jer samo to nam je i trebalo proteklih godina, poštenje i neiskvarenost.
I tako sam sa svojim mislima, gledam u nebo koje uz svoje prirodno plavetnilo dobiva primjese narančaste boje, što sa zorom, što sa smirajem dana, galebovi neumorno nadlijeću Neretvu i vrebaju svoj plijen, a Neretva koja tiho teče prema ušću odnosi mi poogled tamo gdje se more dodiruje sa nebom i na trenutak mi se čini da se ta nijansa narančasto – plave boje širi iznad granica našeg poimanja stvarnosti. Pomalo nestvarno, ali zašto ne :))) ?????
Ako čovjek ima snove i sanja, često se dogodi da to u životu dosanja. Jedan od najljepših osjećaja jest, kad se snovi pretvore u stvarnost! Zar ne ?! U to ime nazdravljam sa vama dragi posjetitelji bloga. Živjeli i Bog nam bio na pomoći !!!!!
Post je objavljen 29.08.2013. u 11:34 sati.