Riječi što bjehu tvrdo, vedro trnje,
mostovi izmeđ' dva jutra, dva mraka,
riječi što bjehu žuto, zrelo zrnje,
robovi sada i nijema su varka
vlastite vjere i napetog sluha,
nejasni glasi iz nutarnje bune,
korice tvrde i mrvice kruha,
slomljeno veslo što beznadno kune.
Žeđa će biti, pomislih, tek mala
nakon svih čaša rose mi bezbolne:
propadam zemnih podnoseći kala.
Umrijet će riječi tiho smrtnobolne.
Do kraja vijeka tako bi i bilo
kada bi palo duše moje krilo.
SABRANI SONETI, Zadar, 2010.
Post je objavljen 29.08.2013. u 11:04 sati.