Suosjećanje, razumijevanje ili empatija jedna je od temeljnih vještina emocionalne inteligencije. Premda čini mi se često - pogrešno shvaćena kao pojam.
Kaže mi jednom prijatelj da nije dobro imati previše empatije jer onda patiš zajedno s ljudima koji pate, pa ti je lakše ako si bezosjećajni gad. ovo se miješa - suosjećati s nekim ne znati osjećati isto što osjeća i on. Recimo požali nam se netko na tešku bolest, izrazi nam svoj strah i očaj. hvata ga panika jer bi ubrzo mogao skončati. Je li poželjno u takvoj situaciju dati se zaraziti panikom, osjećati isto, strah i uznemirenost? Zdravi razum reći će - naravno da nije, a isto će reći i teorija o emocionalnoj inteligenciji i empatiji.
Krajnji ekstrem ovakvom shvaćanja 'empatije' je da ljudi više ne žive svoj život, ne brinu svoje brige niti streme vlastitom uspjehu nego se identificiraju s drugima. Kad je drugome teško onda je teško i nama. Kad je drugi uspio i mi smo sretni. Zvuči poznato? U zdravoj mjeri to je sasvim sasvim prirodno, zdravo i ljudski. No kad se pretjera, tada dolazi do zanemarivanja samog sebe, svojih potreba, svojih želja, svojih snova, nadanja i stremljenja. Tada se živi tuđi život, dok vlastiti propada u okrivljavanju cijelog svijeta za svoju situaciju.
Ako prijatelju umre bliska osoba jedno je razumjeti njegovu tugu i čak PRIVREMENO osjećati isto tugu, jad, poistovjetiti se s njim. No trajno osjećati njegove osjećaje niti je poželjno, niti dobro za naš odnos. Žaliti ga je također ubojita navika. Podržavati ga i ohrabrivati je poželjno.
Suosjećaje nije osjećanje istog nego sposobnost da se razumiju tuđi osjećaji, motivacija drugih ljudi, utemeljenost njihovog ponašanja. Mi opet zadržavamo svoju točku gledišta. Što nas ne priječi da ostanemo empatični.
Post je objavljen 28.08.2013. u 10:31 sati.