Postoje određeni SIGNALI koji navode da je potrebno neprijateljsko djelovanje. Ti signali ukazuju da neprijatelj napada, premda to ne mora biti direktno, jer se ponaša na nezadovoljavajući način i tako izmiče našoj kontroli.
Svaki PRIJEDLOG neprijatelja a priori se odbija, izruguje, odbacuje. Ne ulazi se u raspravu niti sadržaj, odbija se samo zato što je došao iz dotičnog izvora. Debata ili polemika još nisu rat, jer tu postoji fleksibilnost, mogućnost promjene svog stajališta, slušanje druge strane, nisu ubojite navike u prvom planu. U ratu zapravo nema prave komunikacije, nego se udara na sve verbalne, neverbalne i paraverbalne načine da se protivnika oslabi, razbije, porazi. Uspješna strategija obrane sadržava i vješto prepoznavanje neprijateljskog stava i čuvanje vlastite emocionalne energije od sizifovskog pokušaja da se uspostavi odnos s neprijateljem i ostvari prava komunikacija. A posteriori prijedlog se proglašava uzaludnim, promašenim, nepotrebnim, naglašavaju se navodno bolje alternative, te se patronizirajući 'oprašta ludost' što se odvažilo s prijedlogom uopće izaći na svjetlo dana, sve se to stavlja u nekakav kontekst učenja na greškama ali uz debelo pokroviteljsko 'toleriranje'.
Također, NAPREDAK neprijatelja nije poželjan i potrebno ga je spriječiti. Ako proširuje kuću, može financijski prosperirati ili se obrazovati, to treba spriječiti. Nije bitno hoće li to mene direktno ugroziti, samo je bitno da on ne napreduje.
MUTI BISTRU VODU je stara narodna tehnika poznata i kao zavadi pa vladaj. Radi se o iskazivanju skepticizma na neprijateljeve dobre odnose, povjerenje, planove, pretpostavke. Teži se stvaranju nesigurnosti kod neprijatelja, poljuljkivanju njegovog samopouzdanja i pucanju odnosa koje je usko povezano s gušenjem inicijative - jer svatko ima onakve odnose koliko ima proaktivnosti i koliko energije u njih ulaže
Post je objavljen 28.08.2013. u 09:19 sati.