-Drago, što kažeš na pokušaje obnove SANU – ideologije? – pitam moga prijatelja profesora u mirovini.
-Samo malo! Ne mogu odoljeti ovom divnom mirisu tvoje kave!... Imam i ja nešto u svezi s tim. Zato sam danas donio i moj lap-top. Ima tu na jednom portalu i opširniji napis, u kojemu se to spominje. Evo, sad ću ja to naći. Ne ću baš sve čitati.... A, evo ga!
KAKO SU SRBI DOŠLI U HRVATSKU
Dolazak Srba, i naročito Vlaha s područja Vlaške planine, na područje Hrvatske „organizirali“ su nam Turci prodirući prema Europi poslije Kosovske bitke. Jedan dio Vlaha i Srba se povlačio pred napredovanjem Turaka, a drugi dio je dolazio zajedno s Turcima, oni koji su im se pokorili (Poturice).
Vlasi i Srbi Turcima su odgovarali, jer su bili polunomadi i lako su se selili. Činili su prateći dio turske vojske – transportirali su ratni materijal, rezerve hrane, stoku, konje i slično. Dio opljačkanoga transportirali bi u Tursku. Za nagradu Turci su ih tako naseljavali po osvojenim područjima, koje su opljačkali i „očistili“ od Hrvata starosjedilaca. Oni su Osmanlijama bili i vjerna zaštita u pozadini...
Kasnije je i austrijska carica/kraljica Marija Terezija nastavila po turskom uzoru poticati Srbe i Vlahe, da se naseljavaju u hrvatska područja – koja su stoljetnim ratovima opustošena i od stanovništva . Tako je nastala poznata Vojna krajina. Pridošlice su to rado prihvaćale potaknute i nekim beneficijama na štetu domicilnih Hrvata..
Karakterizira ih žandarska srpska strahovlada. Velik je broj Hrvata proživio batinanja, zatvore, progone, a neki su i ubijeni.Bio je to oblik genocida nad Hrvatskim narodom. Eskaliralo je sve ubojstvima hrvatskih poslanika u beogradskoj Skupštini 1928.god. To je uzrokovalo stvaranje ustaškog pokreta i raspad Jugoslavije 1941.godine. Zbog toga su do današnjeg dana – pa i danas – Srbi nazivali Hrvate „ustašama“, iako su ustaše „stvorili“ Srbi....
U drugoj Jugoslaviji , od 1945.godine nastavlja se oblik genocida prema Hrvatskom narodu pod komunističkim znakovljem. Ova, druga Jugoslavija „izborena“ je uz intervenciju partizana ne samo s područja Hrvatske, nego iz cijele bivše Jugoslavije. Dakle, to je bila agresija na NDH i izvan nje pod parolom „Proleteri svih zemalja, ujedinite se!“
Naravno, i u toj državi Srbi su imali glavnu riječ! I nisu se mogli pomiriti s činjenicom, da se Hrvatska s mnogo krvi „iskoprcala“ iz Jugoslavije kao samostalna država, koju je priznao i veliki broj država. Srbi su opet ustali protiv nje! Gdje god su istjerali Ne-Srbe, koji nisu imali oružja – klicali su „Ovo je Srbija!“ (Možda bi se tako mogli ponašati, napr. i u Londonu, gdje ih je bilo i gdje ih još ima...)
ZAJEDNIČKI ZLOČINAČKI POTHVAT
Kad je Hrvatski narod Domovinskim ratom oslobodio svoja okupirana područja usprkos nastojanja „nekih elemenata“ međunarodne zajednice, oni su angažirali ICTY u Den Haagu, da ospori Hrvatskoj pravo na oslobađanje svoga teritorija, iako je to pravo sastavni dio jedne rezolucije UN iz 1940-ih godina prošlog stoljeća. Angažirano Tužiteljstvo izmislilo je i oblik krivnje branitelja pod nazivom „zajednički zločinački pothvat“, da bi dokazalo hrvatske zločine u obrani i tako izjednačili krivnju Hrvata i Srba za Domovinski rat. Ranije takova „krivnja“ nije postojala. Pa i sada postoji samo za Hrvate... Tada bi si Hrvati i Srbi „pružili ruke pomirenja“ i normalizirali međusobne odnose. Tako računaju "svjetski moćnici".
Tužiteljstvo ICTY-a najviše se „služilo“ podacima „Veritasa“. Podaci s hrvatske strane nisu ih„zanimali“. Tužiteljima je važno „izjednačiti krivnju“ Srba i Hrvata. „S vremenom će se njihovi odnosi normalizirati“. Da bi Hrvati to prihvatili, treba im stalno „nabijati“ osjećaj krivnje kažnjavanjem i za ono što nisu učinili – nazivajući to „suočavanjem s prošlošću“...
Naravno,Hrvati bi se trebali „suočavati sa svojom prošlošću“ zbog počinjenih i „počinjenih“ zločina! Kao da Srbi nemaju takove prošlosti!
To si je stavila u zadatak „Documenta“i njena ravnateljica. No, ta metoda „trpanja krivnje“ onome tko nije kriv,omogućava lažiranje, ali nikako i „normaliziranje“ odnosa.
ZAJEDNIČKI KRONOLOŠKI REGISTAR STRADANJA
Kakva-takva normalizacija odnosa između Hrvata i Srba mogla bi se postići samo na istini, bez „podmetanja“ - da se utvrde uzroci i posljedice. Vjerojatno bi to uspjelo „Zajedničkim kronološkim registrom stradanja“. Prije nekoliko mjeseci predloženo je nekim hrvatskim državnicima, da to pokušaju ugovoriti s odgovarajućim srbijanskim državnicima.
Što smo vremenski dalje od Domovinskoga rata, sve je više izvrtanja i krivotvorenja uzroka i posljedica na štetu Hrvata i Hrvatske. Da bi se to smanjilo i da bi manje smetalo normalizaciji među narodima, predlažem, da odgovarajući (određeni, izabrani) ljudi „sa svake strane“ sastave i napišu „Kronološki registar stradanja“ „svoje strane“. Taj bi Registar trebao sadržavati osnovne podatke: datum i mjesto događaja, ljudske žrtve poimenično, materijalne štete, brojno stanje i naoružanje oružanih postrojbi, vojni zapovjednici, neprijateljske ljudske žrtve, tko je napadao, a tko se branio, s koliko ljudstva, koliko naoružanje, trajanje i ishod sukoba. Koje su žrtve genocidnog karaktera, itd.
Za poginule – osnovni podaci : datum događaja, prezime, ime , ime roditelja, datum i mjesto rođenja, datum i mjesto pogibije osobe, tko i što je prouzročilo pogibiju, da li je to, kada i gdje i kako procesuirano.
Za razaranje : datum i mjesto razaranja (Ili oštećivanja), tko je i kako izazvao razaranje, da li je šteta popravljena i o čijem trošku.
Tako sastavljene registre „s jedne i s druge strane“ zatim bi trebalo interferirati u jedan zajednički registar uz oznaku pojedinih elemenata „s koje su strane“. Ako bi neki događaj „svojatala“ i druga strana, treba to uz njega zapisati. To bi se neoborivim dokazima s obje strane moglo „razbistriti“.
Idealno bi bilo razdvojiti registre u dva dijela: „Kronološki registar ljudskih žrtava“ i „Kronološki registar ratne štere“. To bi trebalo učiniti tako, da podaci mogu poslužiti i kao dokazi „Tužbe za genocid“ i uz „Tužbu za plaćanje rarne štete“.
Nakon toga bi bilo (po mome mišljenju) najpravednije procesuiranje onim redom, kojim su se događaji dogodili, strogo poštujući „uzročno-posljedični princip“: Koji su događaji bili uzroci, a koji posljedice. Mislim, da bi na taj način na dulje vrijeme izbjegli međusobna „podmetanja“ sa srpske i sa hrvatske strane. To bi – možda – normaliziralo odnose.
Post je objavljen 27.08.2013. u 09:51 sati.