Gledajući ove godine koje smo iza sebe ostavili razmišljam kako nije bilo baš nikakvih razloga da se sretnemo, upoznamo, a još manje da se zavolimo. Tvoje obaveze, moj bijeg, potreba biti udaljen od stvarnosti bila je jača od svih prepreka koje su ispred nas stajale. Nismo tada ništa o svemu znali. Nismo se usudili nadati, čak ni pitati išta o toj slučajnosti. Da li je bila slučajnost? Skloni smo sve proživljeno staviti pod taj nazivnik ne razmišljajući koliko su naše želje bile žarko upućivane tvorcu svemogućem. Nada u nevjerojatno uvijek tinja duboko u nama i kada nas svemir usliša, ostajemo upitno začuđeni pripisujući sve događaje slučajnosti. Sada su već godine odmakle, a ja i dalje tražim izvor našeg susreta, naše ljubavi kao da ne vjerujem da smo uslišani, da nam se dogodilo nešto lijepo, dobro. Uspjeli smo savladati ograde, postavljene uvjete, zabrane, čuđenja, u obećanju kako je za nas najvažnija ljubav. Za nju ne postoje tamnice. Ljubav je slobodna ptica i nitko joj krila podrezati ne može, a mi to najbolje znamo. Ipak voljela bih znati da li je uslišanje naših želja ili slučajni susret dvaju osamljenih bića.
26.08.2013.
Post je objavljen 26.08.2013. u 08:56 sati.