Putujem u Iran.
Prijateljica, fina gospođa iz Beča, kaže. Nikad tamo ne bih išla. Ja sam feministkinja. Ne podnosim taj odnos prema ženama.
E sad… Ima tu nešto, ali pola svijeta ne bih vidjela iz ovih ili onih razloga. Čak ni Ameriku. Prošlo je tek pedeset godina od povijesnog govora Martina Luthera Kinga pod naslovom: 'Sanjam'. "I Have A Dream". Govora kojeg je održao 28. kolovoza 1963. pred 250.000 ljudi na Lincoln Memorialu.
Pred samo pedeset godina!? A prije toga?
Ne, Ameriku ne bi trebalo ni danas posjetiti. A ipak sam bila.
I tako veliki broj zemalja. Recimo Kinu. Pa čak ni Tursku.
Što je to sa mnom? Kakav sam ja tip čovjeka? Trebam li se sramiti.
Uzmimo na pr. Njemačku u kojoj sam radila. Kako je moguće raditi u zemlji ubojici 6 miliona ljudi.
Moja prijateljica, iz mladosti, volim je skoro kao sebe (upitna je ta ljubav prema sebi), živi i radi trenutno u Berlinu. Ne smeta joj nacizam. Tamo ga više nema. Ili?
Ili recimo odabrala sam Hrvatsku za ljubljenu domovinu, a ona vrvi od Velikih i malih Hrvata. Korupcijom, protekcijom , vladavinom stranaka, crkvom koja se miješa u život, a tamo joj nikako nije mjesto i sa puno drugih gadosti je ta Hrvatska puna. (bilo je ovo ljeto govora i o meduzama) Ne vrijedi ništa ova Hrvatska. Nema ljudskih prava ni za autohtono stanovništvo, što god oni bili: vampiri, zaostali, zagriženi domoljupci. Bljak kakva zaostala kategorija. I ta zastava i ostali znaci. Nikad ništa gore, ali tu sam. Što da radim. Da čupam zdrave zube.
Još sam i vjernica. E, sad stvarno bljak. Sramim se.
Igram se i tu na blogu. U seriji Bostonsko pravo, zgodnoj, vrckastoj, sa dobrim dijalozima i ostalim ludostima nedavno je jedan od glumaca usporedilo blog sa najprimitivnijim načinom razmjene mišljenja. Kratko svrstao ga je na dno dna što se književnosti, ali i novinarstva tiče, pa eto me i na tome.
I sad još idem u Iran. Stvarno zadnja zaostala ženska koja ne zaslužuje prijateljstvo fine gospođe iz Beča.
A da me tek vidi na što sličim. Najme, glava more biti pokrivena maramom i to sat vremena prije nego se sleti na tlo Irana. Duga haljina ili hlače s tunikom koja seže do koljena. Gležnjevi se ne smiju vidjeti. Cipele zatvorene da se ne vide izazivajući, seksi prstići.
Fina gospođa iz Beča i Berlina potpuno je van sebe.
Čudim ti se, kaže.
A i ja se sama sebi čudim, ali vrag mi neda mira. Ipak smo mi Hrvati/ce iz Irana. Idem u pradomovinu.
Sliku Iranke u mom liku stavit ću na blog kad se vratim, ako se vratim.
Post je objavljen 25.08.2013. u 20:50 sati.