Marketing
Obrazac smisla života
Zrinka Pavlić: "5 priča i krafne", zbirka priča, Jesenski i Turk, Zagreb 2011.
Prije šest godina oduševio sam se prvom knjigom Zrinke Pavlić, zbirkom eseja i kolumni Svijet i Praktična žena, procijenivši već tad da se iza tog nevjerojatno lakog i duhovitog, baš seinfieldovskog pristupa svakodnevnim temama, na način koji će međutim zadovoljiti tek onih poslovičnih natprosječno inteligentnih dva posto populacije, krije i još nerealizirani književni talent. Iako je književna publika predugo čekala, s ovom je knjigom napokon i dočekala da književni, prozno-spisateljski talent Zrinke Pavlić iskrsne u punom sjaju. U ovoj nam se knjizi nudi šest (Krafne iz naslova zbirke su zapravo naslov šeste priče) odličnih priča, sasvim dostojnih da im svoje vrijeme posvete i najistančaniji književni sladokusci.
Možda će čitatelj imati mali problem s činjenicom da je svih šest priča međusobno vrlo različito, stilom, pristupom, temom, atmosferom, intenzitetom emocija ili dinamikom radnje. Izgleda kao da se autorica "tražila" u šest različitih pravaca, okušavajući se malo u jednom, malo u drugom, malo u satiri, malo u drami, malo u romantici, malo u tragikomediji; nadam se da njoj samoj neće biti problem što se u svih šest pravaca - uspješno "našla", i uspješno snašla.
Kolikogod bile različite, a neke su od njih i razrada u domaćoj književnosti već viđenih motiva, kao u priči o generacijskoj "ekipi" koja se susreće još samo na sprovodima, svaki put "kraća" za po jednog od njih, šesto čitateljsko čulo naznačit će vam da sve ove priče potječu od iste ruke. Ponajprije je to vidljivo u pozadinskom pripovijedanju, u onim dijelovima teksta koji "postavljaju scenu" ili vezuju dijaloške dijelove teksta. Vidljivo je to u detaljima koji znaju jurnuti u rečenicu prije nego im je narativno vrijeme, dinamizirajući tako pripovijedanje, usmjeravajući očekivanja, odvajajući bitno od nebitnog.
Naprimjer, u priči Krafne sasvim je jasno da će jedan od likova poginuti, ali da ne bi ispalo da je njegova pogibija tema priče, pripovjedačica će nas (čak i duhovito) upozoriti: "Kad me Maki, godinu dana prije vlastitog sprovoda, a nekoliko minuta nakon ispijenog koktela u jednoj pariškoj birtiji, upitao…", a njegovu sudbinu će zapečatiti nekoliko odlomaka prije, rečenicom: "Maki je iz Francuske na jadransku magistralu dovezao Harley Davidson i ondje ga u, kažu, besprijekornom stilu zavitlao u more kraj Trogira, zaboravivši prije toga sići sa sjedala".
Takvo dopadljivo natjeravanje detalja, brzanje trenutaka naprijed i natrag niz nejednoličnu vremensku crtu, daje draž svim Zrinkinim pričama, bez obzira na njihovu primarnu temu. Djetinjstvo, odrastanje, ljubav, seks, egzistencija, prijateljstvo, obitelj, okrhnuti socijalnim, političkim ili kulturološkim zadanostima ili pak slučajnim bizarnostima, opisani su u ovim pričama kao epizode opstanka jednog mnogo obuhvatnijeg bića nego što bi bila jedna jedina ljudska jedinka, iako je svaka priča začahurena baš u precizno definiranu jedinku, individuu. Ali baš ti trčeći i iskačući detalji upozoravaju nas da se zapravo ne događa jedna jedinstvena i neponovljiva sudbina, već da se ponavlja obrazac, a ponavljanje obrasca nije baš definicija ispunjenja smisla života i postojanja. Prije će biti da je smisao upravo u tim trčećim detaljima, u iskačućim trenucima, vrijednima, u najmanju ruku, dobre priče. Jako dobro barata Zrinka Pavlić i karakterima, i emocijama, trudi se da to izgleda ovlaš i nemarno, ali baš zato ispada jako uvjerljivo, životno. Ima tu, slutim, talenta i za cijeli roman.
(Objavljeno u Glasu Istre, 22. prosinca 2012.)
Post je objavljen 25.08.2013. u 18:01 sati.