Marketing
Kobasice od ukućana
Ivo Balenović: "2084 - kuća velikog jada", roman, Jesenski i Turk, Zagreb, 2012.
U dalekoj 2084. godini, kao što nam dio naslova ovoga romana zorno kaže, neke su bliske stvari i dalje bliske - jad i bijeda naspram moći, bogatstvu i sili karakteriziraju ono vrijeme kao što karakteriziraju i ovo. Međutim, ono je vrijeme temeljito očišćeno od apsolutno svih drugih stvari koje u aktualnom ovozemaljskom životu pružaju, kako kome, barem kakvu-takvu utjehu: nema više država i nacija, nema više vjera ni religija, nema trendova i moda, zabave i hedonizma, nema umjetnosti i znanosti, nema štoviše čak ni zdravlja.
Ivo je Balenović u trećem svom romanu napokon odbacio pseudonim Alen Bović, i umjesto o svijetu i podneblju koji šutke trpe stanoviti društveni porok odlučio pisati o svijetu koji je porok sam po sebi. Smjestivši radnju u dovoljno blisku, ali i dovoljno daleku budućnost, cijepio je svoj tekst od bilo kakve odgovornosti prema aktualnim moralnim, pa i estetskim kriterijima. Takve su predispozicije plodno tlo za svrstavanje ovoga romana u žanr znanstvene fantastike, ali na tu policu ga ipak nećemo odložiti jer se mnogi elementi Balenovićeva teksta tome grubo opiru.
Naime, imamo budućnost, imamo distopijsko društvo, imamo dehumanizaciju, imamo i više nego poželjnu satiričku dimenziju, ali pripovjedački stil i tekstualna estetika otvoreno vuku na neku ipak malo drukčiju cestu od žutih cigli. Naracija, naime, nije sasvim konzistentna, likovi su pomalo fluidni, ne po agregatnom stanju već po razlozima njihova pojavljivanja na očekivanim i neočekivanim mjestima; iz književne, političke i znanstvene povijesti u fabulu upadaju (i brzo iz nje ispadaju) raznorazni upečatljivi epizodisti, a tekst toliko obiluje metatekstualnošću da počesto djeluje ishitreno i naporno, a u sekvencama najvećeg bombardiranja aforizmima i prepričanim ili prilagođenim vicevima čak i - dosadno.
No, jasno je da takvi trenuci u romanu nisu znak slabosti i oportunizma, već da su promišljeni, tendenciozno apsurdni, oni nisu ukras već su osnovno gradivno tkivo ovoga teksta kojega baš zato izbacujem iz ladice znanstvenofantastičnog žanra i kitim ga definicijom nadrealističkog romana. Tako svrstan, više ne pruža otpor. Nimalo. Ono što je u naše vrijeme Kuća Velikog Brata, u vrijeme radnje ovog romana zove se Kuća Velikog Jada. Stanari-natjecatelji u njoj ne ostaju četiri mjeseca već četrdeset godina, probrani su iz cijelog svijeta, iako su nam neki poznatiji i prepoznatljiviji od drugih. I oni dobivaju zadatke, dnevne, mjesečne i godišnje, za njihovo uspješno rješavanje nagrađuju ih rijetkim bolestima ili prigodnim pošastima.
Narcisoidnost im je urođena, i oni se bore za gledanost i popularnost, a suparnika neće samo diskreditirati već će ga lako preraditi i u kobasice. Mnogi izvana im zavide i žele biti na njihovom mjestu, a oni su u Kuću ušli iz različitih motiva. Većini stanara Kuća je put ka izlasku iz bijede i anonimnosti, ali nekima je i konačni cilj. Tajkun, General i Ministar u Kući se skrivaju od vanjskog svijeta i čekaju novu priliku. Isus (za koga se na kraju romana ispostavi da je zapravo Muhamed) u Kući nalazi najpotrebitije "izvođenja na pravi put", a od ostalih stanara među neobičnije bi se mogli svrstati otac Adolfa Hitlera, plavuša koja pri gatanju iz taloga od kave zapada u proročanski trans, zatim jedna "osoba" koja je ustvari ogromno debelo crijevo, i naposljetku još jedna "osoba" koja je zapravo bacil kuge.
Iako u takvim "big brother" fabulama medijski aspekt i interakcija s vanjskim svijetom može biti prilično bitna, ovdje toga uopće nema. Po ulasku stanara, Kuća postaje Svijet, vanjskog svijeta nema, ali ni to nije bitno jer se Kuća i Svijet savršeno uzajamno odražavaju: poznavajući Kuću, poznajemo i Svijet. I obrnuto. Prema neprovjerenim glasinama, ovaj bi roman trebao dobiti još dva nastavka.
(Objavljeno u Glasu Istre, 08. prosinca 2012.)
Post je objavljen 25.08.2013. u 17:55 sati.