Roman Simić Bodrožić: "Nahrani me", zbirka priča, Profil, Zagreb, 2012.
Ako bismo ljudski vijek mogli podijeliti na faze ili segmente koje pisci najčešće uzimaju kao dramaturške cjeline za odsječke života svojih likova u kojima su oni najsposobniji ili najpogodniji za nošenje uloga pokretača ili generatora radnje, te bismo segmente mogli nazvati predživot (s dvjema pod-fazama: djetinjstvo i odrastanje, te mladenaštvo i zaljubljivanje); život u užem smislu; i naposljetku smiraj. Nećemo ih optuživati za učahurivanje u trendove i pod-trendove, no mnogi se pisci pogotovo u prvim svojim knjigama, odlučuju svoje likove smjestiti u "drugu fazu predživota", a posljednjih se godina u takvome duhu čitateljima obratilo bar desetak čak i jako dobrih romana i isto toliko zbirki priča domaćih autora.
Lijepe su to priče i romani, romantične i osjećajne, pogotovo one iz pera muških autora, jako su životne te fabule (ili ne-fabule kada se radi o zbiru zabilježenih a ne nužno međusobno povezanih trenutaka) o vezama mladih parova i svemu zamislivom što ih u tim vezama i povezuje i tišti, ali opći je dojam takve proze da je ona tek uvod u pravu knjigu, koja tek treba biti napisana, knjigu u kojoj će parovi iz druge faze predživota kročiti u stvarni život, u kome će, ako ništa drugo - dobiti djecu.
I sam Roman Simić Bodrožić ima u svojoj spisateljskoj pretpovijesti takvih romantičnih stranica koji likove tek pripremaju za suočavanje s pravim, dubinskim i istinskim dvojbama kakve donose brak i roditeljstvo. Na stranicama zbirke Nahrani me više gotovo da nema ljubavnika, ali zato ima u obilju supružnika, neki su od njih bez djece, neki djecu upravo očekuju, neki ih već imaju, a neki ih povrh one koju imaju - očekuju još. I to je životno doba, raskošno će nam pokazati Simić Bodrožić u ovoj zbirci, napokon onaj pravi i istinski poligon za suočavanje s demonima u sebi i oko sebe.
Jedan od prvih problema supružnika s djecom je - ljubav, osjećaj i stanje koje je nedvojbeno obilježilo njihov predživot, ali koje se sada, u doba neispavanosti, kroničnog umora, destrukcije pojmova vremena i životnog ritma, negdje sakrilo, kao da je "na čekanju". Ili likovi samo tako misle, pa zbog toga dolazi do dramatskih situacija. No, do ulaska u fazu "pravog života" treba se "očistiti" od naslaga prethodnih faza, čemu funkcionalno služe uvodne priče u ovoj zbirci.
Talozi prošlosti uključuju ne samo sjećanja na okolnosti, doživljaje i događaje pri čijem prizivanju u svijest na usnama zatitra osmijeh, zatitra ali se ne razmahuje jer operacija potiskivanja je u tijeku, nego uključuju i ljude koji su se ugnijezdili u osjećaj osobne sigurnosti i identiteta iako su zapravo samo epizodisti, koji se često međutim opiru zaboravu i patološki žele zadržati pažnju. Oštra granica između predživota i života, u opisanome smislu, spoznaje se ne činom (recimo, vjenčanja, porođaja, useljavanja u prvi zajednički stan, početka ili željno čekanog svršetka podstanarskog statusa), već prosvjetljenjem, udarom na svijest u kome se, doista u bljesku, pregledno, nakon utihnule euforije, počnu razabirati stvarna značenja danih zavjeta.
I proširenje obitelji na supružnikovu "granu" novost je u životu novopečenih mladenaca ili roditelja, koja ne donosi uvijek osjećaje plemenitosti, bogatstva i zadovoljstva, naprotiv, ona odjednom bliskima čini i ljude s čijim se vrlinama i manama, bolestima i grijesima iz prošlosti, još do jučer nije moralo imati ništa. Vrtlog novog života može progutati osobnosti onih koji su u njega zajedno stupili s prilično drukčijim očekivanjima.
Taj vrtlog može donijeti i propast i opstanak, sve što se činilo sasvim obično ljudskim sada treba svladavati snagama nadljudskim, šanse za neuspjeh su velike, a uspjesi izgledaju toliko mali, beznačajni i kratkotrajni, da pitanjem biva vrijedi li se oko njih baš toliko truditi. Eto, o tome piše Roman Simić Bodrožić u svojoj trećoj zbirci priča, jako drukčijoj i od dvije njegove prethodne, i od mnogočega u nas napisanog u posljednjem desetljeću.